Prvi posjet koji su Klokotičanje u sklopu kulturalnih razmjena učinili Buševcu

je trajao pet dana, uključujući i put.

            Do granice s Jugoslavijom se išlo autobusima iz Rumunjske, a otuda su Klokotičanje bili preuzeti dvama autobusima što su im Buševčanje stavili na raspolaganje.  Karaševski Hrvati su u Buševcu bili službeno i veoma lijepo primljeni, s velikom radošću. Posjetili su, između ostalog, rodni dom predsjednika Tita u Kumrovcu, zatim Zagreb i Sabor, gdje ih je primio ministar kulture, a bili su i kod spomenika hrvatskoj himni, koju je napisao Antun Mihanović 1935. godine.

            Kada je riječ o samim izvedbama, Klokotičanje su održali dva spektakla i bili su veoma začuđeni kad su opazili kako domaćini nisu toliko oduševljeni s izvedbama, nisu bili toliko oduševljeni koliko se to očekivalo da budu, pogotovo kad se znalo da je u Rumunjskoj spektakl an-sambla uvijek bio odviše cijenjen od publike i stručnjaka koji su ga gledali. Razlog razočaranja hrvatske publike, doznalo se kasnije, bile su srpske melodije koje su Klokotičanje imali u reper-toaru. Te srpske melodije nisu ostavile dobar dojam hrvatskoj publici koja je očekivala samo hrvatske melodije, a Klokotičanje su imali tek barjačku pjesmu i Sela Mara na kamen – studencu, a to je bila druga svadbena melodija. Klokotičanje su objasnili domaćinima da u Rumunjskoj hvataju samo radio Beograd, kojega slušaju cijeli dan, i uveli su u spektakl srpske melodije zato što su živahnije, po ukusu gledatelja, kojima spore melodije dosađuju, mladi pjevaju i plešu na srpskoj muzici. Ipak, domaćini su im zatim dali zbirke pjesama iz cijele Jugoslavije i mnoge od njih su bile stare hrvatske pjesme. Što je najvažnije, Klokotičanje su među tim starim hrvat-skim pjesmama prepoznali mnoge stare karaševske pjesme, koje nisu bile uključene u program jer su bile prespore.

            Za nastupe u sljedećim godinama Klokotičanje su promjenili repertoar, zamjenili su ga sa starim melodijama iz Klokotiča, koje su bile jako dobro prihvaćene od pretenciozne hrvatske publike. Drugi posjet Buševcu obavljen je 1975. godine u mjesecu lipnju i to autobusima koji su po formaciju došli iz Zagreba u Klokotič, kako ne bi više bilo zabuna na granici. O drugom posjetu Klokotičanja u Buševac pisao je, između ostalim, „Glas Buševca“, koji je prikazao i tri velike fotografije i s reprodukcijom članka iz „Banatskih novina“: Aplauz za Klokotičane. Sve u svemu, sve do 1989. godine Klokotičanje su išli devet puta u Buševac, svaki put u neparnim godinama, dok su Buševčani bili gosti Klokotiča u parnim godinama. Buševčani su prvi put došli u Klokotič krajem lipnja, 1974. godine, s jednim kazališnim komadom koji se nije svidio domaćinima, jer u tom mjestu nije išlo kazalište, nego samo folklor, muzika i narodni ples. Drugi put, 1976. godine, došli su s jugoslavenskim folklorom, iz svih republika, tako je tada bilo.

            Već od prvog gostovanja u Buševcu, Klokotičanje su uspostavili prijateljske odnose s domaćinima i otkrili ljepote zemlje koju su posjetili. Upoznali su kulturu, tradiciju i običaje njegovane u tom kraju, otkrili su nov način života i stvorili nov pogled na svijet. Našli su u prijateljskoj zemlji jedan veoma visok standard života, barem u usporedbi s tadašnjim standardom u našoj zemlji, bili su gospodski tretirani i osjećali su se obvezni da Buševčane prime na sličan način. Počeli su u godinama koje su sljedile popravljati kuće, kupovati nove namještaje (doktor Vatav, nećak instruktora Vatava, tvrdi da su u očekivanju prvog posjeta Buševčana Klokotičanje kupili čak 48 novih namještaja), kako bi se koliko toliko mogli nositi s novim, dotad nepoznatim izazovima.

            Sve u svemu, nastupio je sredinom druge polovice prošloga stoljeća svojevrsni napredak u životu ponosnih Klokotičanja, mada neki članovi ansambla, doduše, malen broj, navodno nisu više htjeli ići u Buševac pod izgovorom da u Klokotiču ne mogu osigurati pristojne uvjete za primitak gostiju, troše novce s namještajem, s jednim-drugim. Do kraja su svi shvatili da sve što kupuju za sebe kupuju i ostaje im u domu, ne nose Hrvatima.