Već od 2008. godine, u sjedištu Zajedništva Hrvata se svake godine priređuje svečana večera u čast generacije sedamdesetogodišnjaka, a na proslavu su pozvani  svi pripadnici te generacije iz svih sedam hrvatskih naselja Karaš-severinske županije.

            5. studenog stigao je red i generaciji rođenoj 1946., najbrojnijoj skupini vršnjaka koja se dosad odazvala pozivu. Ove godine u prostorijama Zajedništva Hrvata okupilo se je 51 sedamdesetogodišnjak iz svih naših sela, 21 iz Karaševa, 3 iz Nermiđa, 2 iz Jabalča, 3 iz Lupaka, 4 iz Vodnika, 7 iz Ravnika i 10 iz Klokotiča. Ovakvi susreti započeli su 2007. godine, kada je  generacija iz Karaševa, koja je tada ispunila 65 godine, iskazala želju da se sastane u zgradi Zajedništva Hrvata. Taj prvi susret obradovao je sve prisutne i smjesta se stvorila zamisao da bi ovakve inicijative bile poželjne i u budućnosti. Stoga je Zajedništvo odmah sljedeće godine priredilo proslavu generaciji rođenoj 1938. godine, ali je taj put pozvao istogodišnjake iz cijele karaševske zajednice. Susreti sedamdesetogodišnjaka postali su danas lijepa tradicija.

            Počevši od 17,00 sati, slavljenici su prisustvovali Svetoj misi u crkvi Marijina uznesenja iz Karaševa, gdje im je velečasni Petar Rebedžila poželio, između ostalog, da se još dugi niz godina raduju u životu i zdravlju  zajedno sa svojim najmilijima.

            “Lijep je ovaj običaj, zato čestitam svima vama koji ste došli danas da proslavite sedamdeset godine života. Isto tako, iskreno čestitam i ostalim pripadnicima Vaše generacije koji iz raznoraznih razloga nisu se mogli odazvati pozivu. To su veoma lijepe godine i uvijek se radujemo kad imamo stare i mudre među nama. Starost u sebi ne bi trebao biti problem nego bi trebao biti jedna velika radost. Veliko mi je zadovoljstvo kad vidim naše stare mudre sumještane, naše djedove i bake, koji u lijepim godinama nam davaju lijepe primjere, lijepo nas poučavaju i podržavaju onoliko koliko mogu. Upravo zato zahvaljujem Zajedništvu Hrvata i predsjedniku Slobodanu Gheri, zahvaljujem što su upriličili ovaj susret i neka dragi Bog vas podržava u svom blagoslovu i u svojoj milosti.”

            Nakon mise, sedamdesetogodišnjaci su krenuli prema sjedištu  Zajedništva Hrvata. Za početak zaustavili su se u Amfiteatru gdje im je predsjednik organizacije Slobodan Ghera, poželio dobrodošlicu i čestitao na lijepim godinama njihovog života.

            ”Dobro nam došli u sjedište Zajedništva Hrvata i nadam se da se osjećate dobro kod nas. U svojstvu predsjednika Zajedništva i zastupnika u Parlamentu Rumunjske htio bih Vas sve toplo pozdraviti i poželiti Vam još puno sretnih godina u društvu unučadi i najmilijih. Ova večer je posebna jer današnja akcija je namijenjena upravo Vama, sedamdesetogodišnjacima. Vaša generacija, rođena 1946. godine, je prva generacija rođena nakon drugog svjetskog boja, generacija koja je izrasla u teškim poslijeratnim uvjetima i postavila osnovu našega dobrostanja. Vi ste sad u zrelim godinama i  imate iskustvo života. Prošli ste kroz teška vremena, počevši od vašega djetinstva, preko  vremena komunizma, kad je naš karaševski identitet bio zanemarivan, pa sve do naše dane. Mi Vam svi mnogo toga dugujemo. Bog je pomogao da nam se stvori Zajedništvo i da zajedno, uz crkvu i škole, sačuvamo naše običaje, tradicije, vjeru i tradicionalnu nošnju. Ja Vam želim da doživite i sto godine, da se sjećate dobro, da uživate uz vaše obitelji. Ovu večer poklanjamo Vam, dragi sedamdesetogodišnjaci!” 

            Večera je počela s tradicionalnom molitvom, kada je velačasni Petar Rebedžila blagoslovio  sve prisutne, a proslava je trajala do kasne sati u noći uz vrlo dobru glazbu iz vremena mladosti sedamdesetogodišnjaka. Na kraju večere svakom sudioniku je bilo uručeno prigodno priznanje i fotografije.

            Kakve su bile prilike za vrijeme djetinjstva i kako se osjećaju sada u zrelijim godinama, doznali smo od nekoliko pripadnika generacije slavljenika:

            ”Sam se narodila u domu gde su mu bili dede i majke, nakon toga smo se  podelili i ošli da živimo u drugi dom. Za to vreme, u sobi smo spali po pet-šest. Jelo je bilo paursko, što se gotvalo, pasunj, čorba, topenje, mandra i malaj su bili svaki dan, a pita samo za blagdan. Pitu su činili oni što su imali žito posejano i brašno. Mandru i kiseljicu smo nosili i u škulu. Cole nesmu kupovali, nego su nim mame i majke činile. Nam decam je bilo lepo, mi tako smo znali, ne drugo. Smo se družili kad smo pazili krave, svi smo bili na gramadi.”  - Maria Bajka.

             ”Ja sam izrasal u famili od pauri, smo živeli po siromašno, roditelji su mi bili zapošljeni. Od mala sam mučil, sam trebal da čuvam maru. Na 10 godine sam znal da mlzem krave, da vozim kočiju, da teram konji. U 1963. godini sam izlezal kalfa i sam počel da radim u Ričici, i onda sam napravil i doma atelier. Meni je bilo drago da radim i da se veselim.”– Bojinca Lucacela.

            ”Ovako je bilo tad, mali dok smo bili, dok nesmo pošli u škulu smo išli da pazimo maru, krave, ovce, što smo imali. Kad smo pošli u škulu smo sideli s majkami doma. Od drugoga razreda smo išli u škulu neki poranini, neki otplani, če smo bili mlogo deca, škula plna. Sam se udala na 15 godine, tako su se odavale defke za to vreme.”- Marta Domaneanc.

            ”Sedamdeset godine znači jedan život kojega smo doisto proživeli. Ne znači če tu je kraj života, kraj će biti kad odredi Bog.”- Martin Vorga

            ”Za mene sedamdeset godine znače jedan lep doživljaj. Sećam se napolak od toga. Uživam u mojim godinama, ja se ne osećam star. Mi smo od odavna, ali nesmo nikako stari.” – Petar Gera.

            ”Za mene sedamdeset godine znače jedno vreme, od rođenja pa sve do sad. Godine su prošle živo, ja se osećam dobri. Biće da se vidi na meni da sam star, ali ja se ne osećam star nikako. Duševno sam mlad, ješte možem da radim. Dok smo zdravi i možemo da radimo svi smo mladi.” – Marjan Ocil.