Poklade su, kod nas Karaševce, jedan od najočekivanijih godišnjih događaja.

To je vrijeme prije početka korizme. Počinje nedjeljom, nastavlja se ponedjeljkom i dostiže svoj vrhunac u pokladni utorak, prije Čiste srijede ili Pepelnice. Osim vremenskog uklapanja u kršćanske kalendare, poklade nemaju drugih dodirnih točaka s kršćanstvom.

Običaj poklada u našim je krajevima vjerojatno nastao iz rimskih luperkalija, ali je utemeljen i na magijskom vjerovanju da pomoću zastrašujućih načina odjevanja mogu istjerati zimu i zle duhove.

„Lupercalia“ je stari, pretkršćanski rimski vjerski praznik koji se održavao od 13. do 15. veljače u godini te je ostao izuzetno popularan među rimskim plebejcima i nakon što je kršćanstvo postalo službena religija Rima. Svrha mu je bila očišćenje grada od zlih duhova te donijeti plodnost i zdravlje. Svetkovinu su vodili svećenici zvani Luperci, ili vučja braća, koji su za vrijeme vjerskog obreda žrtvovali dva jareta i dva psića, da bi se poslije presvukli u odranu kožu žrtava i počeli jurišati po gradu, blago udarajući štapom sve građane koje bi srele. Žene i djevojke bi im se pri tome namjerno stavljale na put, uvjerene da svećenikov dodir štapom za vrijeme luperkalija garantira plodnost ili siguran porod.

Ravnik i Vodnik su dva karaševska sela u kojima se najbolje sačuvala ova drevna tradicija. Još uvijek na ulicama ovih mjesta možeš opaziti grupice mladića s kostimima od ovčijih koža, s privezanim zvonima i strašnim maskama, koje plaše prolaznike. Ako pak ne obuku životinsko krzno, mladići, obično muškarci, odjevaju neku poderanu starinsku narodnu nošnju i kreću selom u povorci, podrugljivo oponašati mladu i mladoženju te stare svatove koje sudjeluju u nekoj izmišljenoj svadbi. U matičnoj Hrvatskoj ovakve luperkalijske maskirane skupine muškaraca u kostimima od životinjskih koža, privezanim zvonima nalazimo u okolici Rijeke (zvončari), u selu Turčišću u Međimurju (baukači), u Slavoniji (bušari), Baranji (buše), u Dalmatinskoj zagori i okolici sinja (didi), u lici (didići) i na otoku Krku (bučani).

Nedavno su se pokladne manifestacije proslavljale i u susjednom selu Klokotiču nalik Ravniku i Vodniku, samo što umjesto ovčijih krzna, mušorke (lokalni naziv za kostimirane mladiće) su vazda oblačili istrcanu narodnu nošnju, maske su im bile smiješne grimase, crnim ugljenom sašarane na licu, dok je preferirana tema pokladničara bila karaševska svadba. Današnje su mušorke odbacile poderanu karaševsku narodnu nošnju u zamjenu za modernim kostimima i maski, štaviše, od tradicionalnog, odstupaju i tematski. Omiljena klasična svadba viđa se sve rijeđe na ulicama Klokotiča, umjesto nje ismijavaju se nemoralni svećenici, korumpirani političari, a uprizoravaju se nove i nove teme inspirirane iz bajki, filmova, stripova ili svakodnevnog života.

  Danilel Lucacela