Sidenjka ili sidenjkanje, naziv koji u našemu kraju dolazi od glagola “sjesti”, jedan je od lijepih zimskih običaja kod karaševskih Hrvata koji se je počeo polako gubiti u zadnjim godinama.

Ljudi iz naših mjesta bi se okupljali zimi, u večernjim satima, kod jedne obitelji i tu bi sjedeći obavljali lakše poslove (predenje, tkanje, pletenje, vezenje, čijanje perja, komušanje kukuruza, češljanje vune i konoplja, izrada drvenih alata za poljuprivredu itd). Budući da su u zimskom periodu dani kraći i noći duže, a vani nije bilo čime se pozabaviti, najveći dio posla odvijao se unutar kuće ili pak salaša. Ovaj divni oblik seoskog i obiteljskog druženja u večernjim satima bio je od velike koristi svima koji su u njemu sudjelovali. Prilikom tih lijepih druženja bilo je velike uzajamne pomoći, što je mještanima pripomoglo pri poboljšavanju obiteljskih relacija te sklapanju novih prijateljstava i ojačavanju starih

Na sidenjkanje nisu išli samo stariji ljudi, već su tu dolazili i mladići, i djevojke. Oni bi se zahvaljujući ovakvim prigodama mogli češće javno sresti i bolje upoznati. Na tim sidenj-kama znale su su roditi i lijepe ljubavne idile, koje bi se iduće godine u ljeto ili kasnije u jesen pretvorile u brak. Naravno, bilo je na tim dugačkim sidenjkama i dogovora o tome kako bi dobro bilo da se djevojka iz jedne date obitelji uda za momka iz neke druge obitelji, bez da mladi to uistinu žele i bez da među njima postoji bar mrvica atrakcije ili ljubavi. Nažalost, takvih brakova je bilo puno u našim mjestima. Mladi su nekada bez prigovora prihvaćali ulazak u brak, situacija koja je danas mladim naraštajima nezamišljiva.

 “Na sidenjka ne se samo radilo, tu se je i jelo, skuvarde, malaj, klbasica, siranje i slanina. Luđe bi malko puglnuli vino ili rakiju, smo se šalili svi zajedno i koji je imal lep glas je zapopival, bila su to lepa vremena. Ne bil televizor i ovej internet. Sad nitko nikamo ne vrčka, nitko ne sidenjka, jedva izodimo iz sobe. Niki put nesmo imali toliko cole, smo sidenjkale da napravimo kušulje i drugo što smo nosile. Se tkalo i se plelo. Ne smo kupovali i niti ne bilo kako sad. Luđe su pleli koterice, runili su kukuruc, činili stolkove i druge stvari koje su nim trebale okol doma i kod salaša. To su bile sidenjke. Ošla su sad ta vremena i sidenjke i mlogo drugi običaji koji su nas držali ujedi-njeni!” - kaže bakica Marija Žurkul, 83. godina iz Klokotiča.

Mi, mladi naraštaji, doista smo zanemarili naše stare običaje i dozvolili da polako nestane iz naše okoline, društva i svagdašnjice dosta toga što je nekada bilo značajno u životu naših predaka. Na nama ostaje da sačuvamo i spasimo od zaborava ljepotu i raznovrsnost karaševske kulturne baštine, ne samo putem opisivanja ili afirmiranja tradicionalne nošnje prilikom nastupa naših umjetničkih formacija na raznim festivalima, nego i svim drugim raspoloživim sredstvima. Bitno je da i sad, u ovom našem modernom vremenu, nastavimo promovirati našu prekrasnu tradicionalnu odjeću, očuvamo naš govor, stoljetne običaje i sve ono što je bilo lijepo i vrijedno u životu naših predaka na ovim prostorima.

Slavica Muselin