Ja sam ovdje na župi od 1990. godine. Mojoj župi spadaju tri sela: Klokotič, Ravnik i Duknjača te oko 1500 vjernika ukupno.

     Klokotič je bila filijala Karaševa sve do 1789. godine i odmah nakon toga su Klokotičani izgradili malu drvenu crkvicu, župni stan i blagoslovili su novo groblje. 1843. godine započeli su izgradnju ove ogromne crkve, a radovi su trajali svega tri godine. Kada se završila ova divna crkva 1846. godine, uz pomoć biskupije, ondašnje državne vlasti i naroda, bila je posvećena od čanadskog biskupa Josipa Lonovića.

     Biskup je želio posvetiti crkvu u svibnju, jer su naši stari odabrali kao zaštitnika crkve i sela svete apostole Filipa i Jakova. Zbog vremenskih neprilika toga doba ne uspije stići na blagdan spomenutih apostola, već stiže u jesen, 12. rujna, na blagdan imena Marije Djevice. Toga dana posvećuje crkvu. Od tada mi imamo dva kirvaja. Jedan je 3. svibnja kada slavimo sv. apostole Filipa i Jakova, zaštitnike naše crke, sela i sve što je naše, selsko, a drugi je na dan Marijin, kada je dan posvete crkve. Ja uvijek spominjem da je to bio divan znak, zato što mi, Karaševci, hrvatski narod, posebno štujemo svetu Mariju, našu nebesku majku. To je jedan od dokaza da nas ona podržava, da je bila uz nas kroz cijelu našu povijest.

     Naši stari, kada su bježali ispred neprijatelja, ispred Turaka, uzeli su sa sobom vjeru, govor i običaje i kada su stigli u ova mjesta počeli su graditi kuće, crkve, groblja i škole te su predali nama to njihovo blago: jezik, kulturu i vjeru. U crkvi se oduvijek govorilo hrvatski i zbog toga smo mi uz crkvu i dan danas, a naši mladi dolaze redovito u crkvu na svete mise. To je dokaz da se još drži i poštuje starinja, a mi se molimo da nas Bog i dalje sačuva ovdje kao narod. Nažalost, mnogo sposobni mladi odlaze danas zbog nestašica radnih mjesta. Odlaze nam cijele mlade obitelji, škole nam se zatvaraju jer nema više djece. Ako se i dalje nastavi ovaj ritam iseljavanja stići ćemo dijeliti sudbinu Nijemaca u Banatu, iza kojih su ostala prazna sela i crkve...iza kojih je ostala samo povijest.

     Ja sam rodom iz Karaševa i volim napredovati u svemu što radim. Kada sam došao ovdje, zajedno s vjernicima sam započeo obnovu crkve i župe. Po mogućnosti svaki je vjernik počastio crkvi nešto, a dobili smo pomoć i od biskupije kroz svo ovo vrijeme. Stigli smo skoro sve obnoviti u Klokotiču i Vodniku. Međutim, uvijek su se našla i skeptična pitanja vezana za ove inicijative, kao: zašto nam treba ovo ili ono? Pa, treba onima koji to žele i koristiti! Automatizirali smo zvone u klokotičkoj crkvi. Prije nam je za taj posao trebalo po pet šest čovjeka, po tri puta dnevno. Bilo je teško! Sada, kada je napravljeno, svima je dobro i drago. Poslije smo željeli staviti grijanje u crkvenim klupama. Zašto moramo i na to trošiti? – pitali su se. Sada, kada je to dovršeno, svima je ugodno u crkvi kada je vani hladno. Sada gradimo na groblju kapelu za mrtve. Zašto gradimo tamo, a ne kod crkve? – odjekuju nova pitanja. Zato što je tamo odlučila biskupija. A tako se i gradi u Europi. Bit će, vjerujte mi, korisnije za generacije koje dolaze iza nas!

     Potrebno je da oni koji dolaze za nama nađu nešto korisno njima, jer nas ima sve manje i sve teže će biti naći sredstava da se sve ovo održi. I svjetovne stvari su važne. Izgradili smo Župni stadion. Naši mladi igraju u četvrtoj ligi. Ovdje igraju i domaći i mladi iz drugih naših sela. Svi se družimo, veselimo i lijepo provodimo vrijeme uz sport. Imamo i aktivan glazbeni sektor, gdje smo uveli mladima sviranje tamburica. I mi, svećenici, doprinijeli smo malo u svemu tome. Neka nas sve Bog blagoslovi jer imamo sposobnu djecu, djecu voljnu učenja i napredovanja u znanje!

     Zato se molim da će se naći ovdje neka nova radna mjesta za mlade koje će ih zadržati na ognjištu, da opstanemo na ovim prostorima!

Daniel Lucacela