Prispodoba je upozorenje svakome od nas koji mislimo kako smo dobri i pošteni kršćani i kako je to dovoljno.

     Jedan se student ustao među ostalima i upitao profesora: „Profesore, koji je smisao života?“

     Profesor ga je na trenutak promatrao kako bi ocijenio misli li taj student ozbiljno ili samo želi potrošiti dragocjeno vrijeme, što su nekad studenti običavali.

     Kad je profesor zaključio kako je student zaista ozbiljan posegnuo je za ladicom radnog stola i odande izvadio jedno ogledalo. Ustao se i prišao prozoru, a onda s tim ogledalom ulovio zrake sunca te ih usmjerio prema najtamnijem dijelu prostorije.

     Svi studenti su znatiželjno promatrali što se zbiva i očekivali objašnjenje od profesora, a naročito onaj student. „Smisao života, dragi kolega, je da svatko od nas donese zrake svjetla u mračni dio vlastitog života i života ljudi s kojima živimo i koje susrećemo.“, odgovorio je profesor, te nastavio: „Ako budemo tako radili tama će biti pobjeđena, a mi ćemo svi živjeti u svjetlu.“

      Bog ljubi sva stvorenja. Ipak, čovjek odlučuje hoće li surađivati s Bogom. Velika je naša odgovornost. Bog hoće da svi ljudi budu spašeni, da se opredijele na Vječnu ljubav.

     “Trudite se ući na uska vrata “, ali ovo nije pesimistička postavka, nego da čovjek shvati ozbiljno svoj poziv. U svakom slučaju reklamiranje ne spašava, kao ni formalizam. Samo realni život vodi prema svojem ispunjenju i ostvarenju, prema spasenju. Realni život upoznaje nas s božanskim vrijednostima. Ne vrijedi govorenje “Gospodine, Gospodine”, ako nema i života kao što ga živi Gospodin.

     Vjerovanje i slijeđenje Isusa osigurava nam spasenje. A vjerovanje slijedi život i djela u duhu vjere. “Bio sam gladan, žedan, bolestan, u zatvoru.... i nahranili ste me, napojili, pomogli, posjetili...”. Ove Isusove riječi nadilaze svaku ideologiju i religiju. Samo ljubav spašava, ljubav otvara vrata Neba. Na upit koliko će se ljudi spasiti Isus ne odgovara. On upućuje na našu odgovornost. “Trudite se ući...”. I dodaje da “mnogi neće moći ući”. Je li ovo pedagogija Isusova? Sv. Ivan (1Iv 3,20) potvrđuje: “Ako nas naše srce osuđuje, Bog je veći od našeg srca”. Zato treba voditi brigu o dvije stvarnosti: Vrata su uska u vječni život i srce je Božje široko!

     U svakom slučaju ostaje trajni Isusov navještaj: “Bog nije poslao Sina u svijet da ga osudi nego da ga spasi.” Realno govoreći, Isus govori da svatko sam sebe osuđuje i nagrađuje, odnosno svatko sebi otvara ‘vrata vječnosti’. Po Stvoritelju mi smo usmjereni prema svojoj punini i svojem ostvarenju, prema svojoj Vječnosti. Na nama je odgovornost ako ‘ugasimo’ vatru vječnosti koja je u našoj duši. Bog nam je vječno svjetlo, putokaz i pomoć da ‘uspijemo’. Na koncu, mi možemo samo reći, ne pravdajući se nego konstatirajući: “Gospodine, ti znaš što smo mi. Stvorio si nas iz praha i blata. Ne čudi se što nas vidiš blatnim!” A Pavao nam u poslanici Hebrejima tvrdi: “Bog se odnosi prema nama kao prema sinovima”. Poslije patnja mir u nama pokazat će se još snažnije. – Bog nas ljubi i ne osuđuje

Dr. theol. Davor Lucacela