Ove su godine dodijeljene dvije Nobelove nagrade za književnost, jedna za ovu godinu, a jedna za prošlu godinu.

     Ovogodišnji je dobitnik kontroverzni austrijski pisac Petar Handke, rođen 6. pro-sinca 1942. godine u koruškom mjestu Griffenu (slov. Grebinj) u Austriji. Majka Maria, bila je pripadnica slovenske manjine, a otac njemački vojnik kojega je upoznao tek u odrasloj dobi. Studirao je pravo u Grazu i pridružio se skupini pisaca “Forum Stadtpark” te objavljivao u časopisu Manuskripte. Prvi je roman objavio godine 1966. “Die Hornissen”, a tri godine poslije obajvljuje provokativnu dramu “Publikumsbeschimpfung” čiji je glavni koncept prepustiti glumcima da vrijeđaju publiku samo zato što su uopće došli na predstavu.

     Zahvaljujući knjigama poput “Strah golmana pred jedanaestercem” ) i “Spori povratak kući”, Handkea smatraju jednim od pisaca koji je najviše utjecao na generacije europskih pisaca koje se javljaju potkraj sedamdesetih i u osamdesetima. Među ostalim se djelima ističu i “Trenutak pravog osjećaja”, “Don Juan (pripovijeda sam o sebi)”, “Kratko pismo za dugo rastajanje”.

     Njegov izbor za najprestižniju književnu nagradu izazvao je val nezadovoljstva u u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, što je profesora međunarodnih odnosa iz Sarajeva Emira Suljagića, koji je preživio srebrenički pokolj, navelo da na engleskom napiše: “Osoba koja se divi Miloševiću i prvorazredni revizionist dobila je Nobelovu nagradu za književnost... Kakvo doba...”. No, kao i često puta do sada, Švedska je akademija odabrala i iz-nenadila svojim izborom.

 Također je ove godine dodijeljena Nobelova nagrada za književnost i za prošlu, 2018., godinu, zbog prošlogodišnjeg skandal. A dobitnica je za prošlu godinu, poljska spisateljica, Olga Tokarczuk, nagrađena za “narativnu imaginaciju koja enciklopedijskom strašću predstavlja prelaženje granica kao oblik života”, dok se za Petera Handkea kaže da je nagradu dobio za “utjecajan rad koji je lingvističkom inventivnošću istraživao periferiju i specifičnost ljudskoga iskustva”.

     Olga Tokarczuk je bez sumnje najcjenjenije i najprevođenije ime suvremene poljske književnosti. Na književnoj se sceni pojavljuje 1979. godine, a od 1989. pisanjem se bavi profesionalno. Prvi roman “Putovanje ljudi knjige” izašao joj je 1993. Vodila je radionice kreativnog pisanja na Jagiełłonskom sveučilištu u Kra-kovu i na Sveučilištu u Opolu, a jedna je od utemeljiteljica i višegodišnja suorganizatorica poljskog Festivala priča. Scenaristica, feljtonistica, psihologinja, sveučilišna nastavnica, ekologinja i vegetarijanka, 57-godišnja književnica petnaesta je žena koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost.

     Njezini su romani prevedeni na tridesetak jezika, od engleskog, francuskog, njemačkog, talijanskog, španjolskog, hrvartskog, turskog do turskog, kineskog, japanskog, hindua. Na hrvatskom su objavljena njezina djela ‘Knjige Jakubove’, ‘Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju’, ‘Pravijek i ostala vremena’ i ‘Dom danji dom noćni’, a posebno se ističe roman “Knjige Jakubove” (ili veliko putovanje preko sedam granica, pet jezika i tri velike religije, ne računajući one male, ispričano po mrtvima, po autorici nadopunjeno metodom konjekture, iz puno različitih knjiga preuzeto, a također i potpomognuto imaginacijom, koja je najveći čovjekov prirodni dar, mudrima za memorijal, kompatriotima za refleksiju, laicima za pouku, melankolicima pak za razonodu)’, preveden je dosad na niz jezika, uz izvrstan prijem kritike i čitatelja (preuzeto s tportala.hr.).

Maria Laţchici