Po naravi svojoj mi smo otvoreni prema budućnosti - prema sutrašnjici.

     Lice nam je usmjereno naprijed. Kako ići naprijed? Koji je istinski naš ‘program’ da idemo naprijed prema svojoj sreći i svojem ostvarenju? Nema dvojbe, dobro je odmah na početku reći, da se program životnog ostvarenja razlikuje od političkog programa. Isus je jaganjac Božji koji oslobađa od grijeha svijet. A to je grijeh egoizma i sebičnosti.

     Tko je Isus i njegov ‘program’ za budućnost? Tko su njegovi sljedbenici? Pitanje je koje se pos-tavlja od prvog Božića do dana današnjega. Tko je Božji, i kako prepoznati čovjeka Božjeg? Isto je pitanje. Na ova pitanja odgovara Ivan Evanđelist kroz usta Ivana Krstitelja. On čovjeka - nas, upućuje na znakove koji očituju čovjeka Božjega. Skloni smo vjerovati da se ‘božansko’ objavljuje na senzacionalan način – čudesima, nečim nama stranim i nes-hvatljivim. Tako se nekako identificiralo ‘Božje ljude’.

     Svece se proglašavalo, i danas proglašava po ‘čudesima’. Ivan nas ipak ne upućuje da su to znakovi raspoznavanja Božanskoga. S Isusom i kroz Isusa upućuje se na nešto sasvim različito od senzacije. Objava se događa na primjetljiv i nepri-mjetljiv način. Događa se kroz čovjeka (što je pri-mjetljivo), ali i kroz čovjeka DUŠE (duha), što može biti neprimjetljivo. Možda su naša traženja Boga neuspješna baš zato što ga tražimo da se objavljuje na ‘naš način’, tjelesno.

     Da li je uopće na toj razini moguće upoznati Boga i božjeg čovjeka? Prema Evanđelju, ne treba tražiti Božje znakove na taj način. Božansko i istinsko ljudsko očituje se kao DUH DOBROTE I LJUBAVI. Pučki bi se moglo reći ČOVJEK DOBRE DUŠE očituje istinski ljudsko i božansko. Ovaj naglasak na Duhu ni u kojem slučaju ne zanemaruje tjelesnost. Duh i duhovno primjećuju se jedino preko tjelesnoga. Pa jedno i drugo (tjelesno i duhovno) tvore čovjeka.

     Ovim ukazanjem Duha stavlja se težište na sasvim nove vrijednosti. ‘Materijalni’ (tjelesni) čovjek izrasta u duhovnog čovjeka. Čovjek je ‘pozvan’ da se na njega spusti i da iz njega progovori Duh Božji. Dok Duh ‘ne proradi’ u čovjeku ni čovjek se nije uzdigao na čovjekovu razinu (duhovnu). Duh uzdiže čovjeka na viši stupanj od ‘prirode’. Jer čovjek je ipak biće ‘ne prirodno’, on je projekt kojeg treba ostvariti snagom duha.

     Cijeli koncept (shvaćanje) čovjeka i čovječanstva moguć je samo kod ljudi kod kojih ‘radi duša’. Bez toga je suvišno govoriti o huma-nizmu, zajedništvu, ljubavi... I kad s Isusom započinje Novi čovjek, to znači da započinje vrednovanje i shvaćanje čovjeka prema duševnom sadržaju. Što je duhovniji čovjek, to je više čovjek. Time je započela nova kultura, kultura duha, a iz nje slijedi sadržaj ovoga što danas nazivamo kulturom. I prije Isusa, a i poslije, ljude su vrednovali, pa i odgajali, prema drugim kriterijima.

     Bilo prema fizičkoj jačini i izgledu, bilo prema vlasti, bilo prema bogatstvu. Sinovi Božji se očituju posjedom Duha, ljepote i mira duše... Onome kome je ‘duh proradio’ taj prepoznaje Boga kao izvor svojega duha i braću ljude, bez obzira na sve materijalne (fizičke) razlike. Kod Isusa, ništa ga izvanjsko nije razlikovalo od drugih ljudi. Bio je čovjek kao i drugi ljudi.

     Međutim njegov Duh je bio Božanski, mesijanski. Ivanu Krstitelju Duh otkriva Mesiju. Njegov Duh je govorio i otkrivao Boga. Njegov Duh i Bog su isto. Isusovo očitovanje po Duhu govori nam također da na čovjeka, na ljude gledamo prvenstveno kroz njegov duh. Kao da je čovjekova veličina skrivena mjerama i očima. Otkriti je mogu oni koji također imaju duha. Dobri otkrivaju dobre. Tko ljubi prepoznaje one koji ljube.

Dr. theol. Davor Lucacela