Među njima se posebno ističe sveti Benedikt, 11 jula, osnivač benediktinskog reda. Sveti Benedikt iz Nursije praotac je zapadnog redovništva (koje je u 4. stoljeću poslije Krista na istoku ustanovio sv. Bazilije Veliki, zajednički svetac Katoličke i Pravoslavne Crkve) odlukom pape Pavla VI. proglašen je svecem zaštitnikom “cijele Europe”. A sv. Benedikta ne časte samo katolici nego i pravoslavci, pripadnici orijentalnih kršćanskih crkava kao što su Kopti, Armenci, Sirijci, Etiopljani i Eritrejci pa čak i Anglikanska Crkva iz redova protestanata. Za one koji poznaju dobro Italiju, a danas takvih ima puno, Sv. Benedikt osnovao je glasoviti samostan u Montecassinu, 529. godine, koji je stoljećima bio jedno od ključnih civilizacijskih središta u Europi. Ondje je 543. i umro. Prema osnovnom načelu “Ora et labora”, što znači moli i radi, posvećuju se životu u šutnji, molitvi i ručnome radu, kojemu poslije nadodaju škole i intelektualni rad.

     Izrazita je zasluga benediktinaca osnivanje škola posvuda u zapadnoj Europi, a prepisiva-njem odnosno umnožavanjem knjiga omogućili su usponu znanosti i razvoju kulture. Zasluge ovoga reda jako su važne kada je riječ o evangelizaciji europskih naroda, među kojima su i Hrvati, a radnosrednjovjekovnu hrvatsku državu nemoguće je zamisliti bez benediktinaca, naročito kada je riječ o diplomaciji. Oni su prvi koji su donijeli kršćanstvo i pismenost na hrvatske prostore i naša se povijest bez njih ne može zamisliti, o čemu govore brojne knjige i studije.

     Iz redova hrvatskih benediktinaca bilo je puno znamenitih biskupa, kulturnih radnika, teologa, graditelja i književnika. Posebno se među njima ističu Mavro Vetranović, Mavro Orbini, Ignjat Đurđević. U benediktinskim samostanima redovnici i redovnice poučavali su mladež čitanju, računanju, astronomiji, pjevanju i teologiji. U benediktinskim samostanskim nastala su vrlo važna djela na latinskome i glagoljici. Unijeli su latinsko pismo beneventanu, koje dobiva poseban oblik dalmatinske uglaste beneventane. U mnogim samostanima benediktinci su u bogoslužju promicali narodni jezik i glagoljicu. A benediktinski samostanski arhivi i knjižnice čuvaju neke od najstarijih dokumenata hrvatske naše nacionalne povijesti (Sv. Krševan u Zadru). Na području graditeljstva, benediktinci unose romanički stil (trobrodne bazilike s drvenim stropom). Vrlo učeni, benediktinci su bili i politički aktivni i djelovali kao savjetnici knezova i kraljeva, vodili njihove kancelarije, sudjelovali na saborima i zajedno s vladarima i velikašima u državnoj organizaciji. Benediktinke su se pak posebno bavile odgojem i obrazovanjem djevojaka i mladeži. Uz benediktince su vezani najstariji hrvatski spomenici: Povelja kneza Trpimira (852.), kojom je osnovao samostan u Rižinicama kraj Solina, i Baščanska ploča (1100.), zapis o darovnici kralja Zvonimira samostanu sv. Lucije na Krku.

     Iako je u povijesti bio veliki broj benediktinskih samostana na području Hrvatske, za sada jedini muški samostan u Hrvatskoj nalazi se na otoku Pašmanu (Ćokovac).

     Ženski benediktinski samostani nalaze se u Zadru, Trogiru, Hvaru, Krku, Šibeniku, Pagu i Cresu i privlače veliki broj posjetitelja. Benediktinskih samostana bilo je i u Transilavniji, a najpoznatiji je onaj u Manasturu, županiji Cluj.

     Među najpoznatijim benediktinskim samostanima i crkvama u svijetu broje se i: samostan Melk (Austrija), čuveni samostan Mănăstirea Santiago de Compostela (Španjolska), samostan St. Gallen (Švicarska), samostan Beuron (Njemačka), samostan Montecassino (Italija). Kada vas putevi nanesu u neka od ovih mjesta obavezno posjetite i pomolite se u ovim benediktinskim crkvama, ojačat ćete u duhu i tijelu. A pogotovo pokušajte primjeniti u svakodnevnom životu načelo benediktinaca: Ora et labora!

Maria Laţchici