Na početku smo ‘Novog vremena’, priprave za Božić, ili Došašća.

     Koliko god se može govoriti o izvjesnom napretku u svijetu ipak se svaki dan pokazuje i drugo lice čovjeka i čovječanstva. Prorok Izaija, a i mi s njime, kao da svake godine obnavljamo ‘utopiju’ i ‘sanjanje’ o boljim budućim vremenima. I tako iz godine u godinu. Skrećemo pozornost da Izaijina utopija nije utopija, nego nada koja se treba ostvariti. Nažalost, ona još do danas nije ostvarena.

     Ne samo da nema neprijateljstva između ‘lava i čovjeka’, nego još nema prijateljstva među ljudima. Trebamo li izaći iz svojeg sna, kako poziva pismo Rimljanima, i početi bdjeti, početi biti odgovorni za događanja u svijetu. Bdijte, znači budite odgovorni... Danas je manjak odgovornosti. Kao da svi očekujemo uslugu od drugoga, društva, ustanova, ali da prihvatimo svoju odgovornost za našu i budućnost svijeta, to oklijevamo.

    Pozivajući nas Isus na odgovornost, bdijenje, ne znači da se osuđujemo, nego da pobudi u nama vjerovanje u sebe. Novost se naviješta s dolaskom Isusa, od Njega koji je došao, koji dolazi i koji će doći. Koliko i koliko puta je pokušano roditi novo nebo i novog čovjeka. Prva Geneza, pa Noina, Mojsijeva... i posljednja koja još traje je Isusova. Ova najnovija, ova naša Nova era, ona je usmjerena na buđenje novoga čovjeka.

    Tek s preobrazbom čovjeka može se očekivati preobrazbu svemira. Čovjekova budućnost već sada započinje u njegovom srcu i misli. Novost ne dolazi sama od sebe. Tako i Isus dolazi u otvoreno srce koje prihvaća promjenu i otvorenost. Tek s prihvaćanjem obnove vlastite dubine – srca, može se nadati novom čovječanstvu. Ponavljam, Isus nudi novo ‘stvaranje’ započinjući od ljudskog srca. Kao što je dah Božji oživio prvog čovjeka Adama, tako Duh Isusov rađa novog čovjeka duha i ljubavi. Tek onaj koji prihvaća ljubav kao princip i koordinatu čovječanstva može očekivati novu budućnost. Ako se ljudi ne promjene u svojoj dubini, uzalud je mijenjati sve izvanjske forme.

     Sva nova saznanja (nova naučavanja) izgleda da su preskočila čovjeka kao čovjeka i nje-govu dubinu. Sve su novosti (novine) bile izvanjske i zato nisu donijele Novog Čovjeka. Onaj tko očekuje novost (plemenitost, ljubav, zajedništvo), a čuva ‘staro’ srce ostat će razočaran. Bolje tehnike za promjenu svijeta nema od ljubavi... Sva imanja svijeta ne stvaraju nova bivstvovanja, zato još nema ‘božanskog vremena’ – nema Isusa u svemu.

     Temelj boljoj budućnosti je u čovjeku, a ne u novim stvarima. Pa zar stvari mogu biti nove?! Na prvi pogled izgleda da jednako žive pošteni i nepošteni, ali u dubini je sasvim drukčije. Pošteni prepoznaju sinove ljudske i sina Božjega, iz dana u dan ulaze u iskustvo novog vremena. Kršćanstvo nije neko pasivno čekanje budućnosti. Ono poziva na aktivni hod prema Naprijed. Zato čovjek kršćanin ne smije stati ravnodušno prema stvarnosti koja se događa.

     Dubina njegove duše tjera ga da svijet mijenja započinjući prvenstveno od sebe, od svojeg srca. Beznađe je nebožansko, nekršćansko. Kad su vremena loša, tada su oni koji vjeruju u Boga pozvani da budu nosioci aktivne nade, da otapaju beznađe. Bog će im doći ususret, ako su plemenito raspoloženi.

Dr. theol. Davor Lucacela