Već su naše novine obavijestile da je svjetlo dana ugledala zbirka pjesama Milje Šere.

     Njegovim ćemo se pjesmama baviti u više navrata, i u vezi teme i motiva, ali i u vezi jezičnih arhaizama kojim je Milja Šera napisao pjesme. Ti su jezični arhaizmi nositelji važnih obilježja (poput starog jata koji iz tehničkih razloga u zbirki nije obilježen prikladno) i zaslužuju posebnu pozornost i analizu. Jer jezik je Milje Šera važan spomenik nekadašnjeg starog karaševskog govora (ovdje konkretno lupačkog), čije neke riječi mlađe generacije uopće ne poznaju.

     Kako smo usred zime i kako zbirka još nije stigla u ruke svih čitatelja naših novina odabrali smo pjesme o zimi, o nekadašnjim zimama u našem kraju. Te su pjesme, svaka za sebe, mala priča o nekadašnjem seoskom životu i zanimanjima, a nadasve odišu toplinom i nostalgijom za zajedništvom koje je nekada vladalo u našim mjestima, kada su sve generacije bile doma, u svojim kućama i na svojim imanjima. Posebno topla je slika pjesnikove majke koja prede i mota kudelju i djeda pored vatre. Slika je to bezbrižnog djetinstva, kada su djeca uz roditelje uza sebe imale i bake i djedove od kojih su učili, slušali i zajedno s njima čuvali i nastavljali običaje i tradiciju. Neka pjesme same od sebe govore:

Pjesma I.

Na belim konju zimski kralj

priko naši sela stari, atoga,...

na čeplji srebrni štrevalj

sija do mesečevog roga;

Sve je belo, dim nebo grebe

ulice puste, kučeta laju,...

zima je, na noge me czebe

beskrajno, vetrovi padaju;

Dlge su noći, dani su katki

zamrzla je čak i stara reka,...

lepi dani, proletnji i sladki

Bog zna, ko la da dočeka;

Pjesma II

Zamrza voda u šefelju

korunom od snega zima se kiti,...

na preslicu, majka mota kudelju

a koj la ovce oranjdjitati;

Šuma je od srebra, trava bleda

stakleni studen vetar, jako duva,...

na ognjištu pali proset deda

i lagano opinci obuva;

Prikinul je sneg, više ne veje

oblaci se trve, u sobi sija jeletina,...

negdi u krajištu,snce se smeje

a priko šuma šušnji cetina!

     U tim, ipak ne tako davnim vremenima, tuđina još ne bijaše „ugrizla“ dušu i duh naših ljudi, čiji je utjecaj Milja Šera maestralno izrazio svojim britkim perom:

Po svetu pajtaši se potrviše

sve nas žalost sad proklinja...

moja duša, sama uzdiše

što nam učini ova tudjina!

Za bolji život, tako zvani

ne smo pajtaši što smo bili...

sudbina zlatam ni kani

sve lepe uspomene smo oczabili!

Propadoše naše mlade godine

a starost sve po jako ni plaši...

gde ste pajtaši moji, rodbine,

kad tudjini, sad ste robijaši!

     Zima je, noći su još duge, vrijeme kao stvoreno za razmišljanje. Stoga neka vas ove pjesme podsjete na djetinstvo, na roditelje, na bake i djedove i neka budu poticaj na razmišljanje o onome što su nam oni ostavili, što se ne može nikakvim novcem kupiti. To su naši korijeni i ognjišta, a to se čuva i prenosi daljnim generacijama.

Maria Laţchici