Na početku smo korizme koja simbolizira naš životni put.

     Ljudsko biće je vrlo velika tajna za svakog čovjeka. Sami sebi smo tajna i misterij neobuhvatljiv. Čovjek je biće koje treba izrasti. Čak bi se moglo postaviti pitanje da li sva ljudska bića izrastu u čovjeka.

     Tek onaj koji je postao čovjek može biti potpun i sretan. Zato u svim civilizacijama i svim religijama postoji faza prelaska u status zrelog čovjeka. To su razna obrezanja ili krštenja. A ovo hoće reći da mi svi imamo odgovornost u svome rađanju u čovjeka. I na to nas usmjerava i Evanđelje.

     Čovjek treba proći ‘test’ da bi se oformio u čovjeka. Sam se Isus povukao u ‘pustinju’, u osamu, da proživi kušnju gladi, časti i čuda. Na ova tri odnosa čovjek se profilira u svjesnu osobu. Potrebno je proći životnu kušnju da bi se unutarnja snaga stabilizirala. U ovome smislu i Korizma sa svojim ‘režimom’ ima smisao kušnje. Smisao je u testu samoga sebe.

     Korizma je vrijeme duhovnog i tjelesnog ‘treninga’. Biblija donosi kako se počevši od Abrahama, Mojsija, pa drugih patrijarha i na koncu Isusa Krista svi prošli iskustvo kušnje i preporođenja. Iza kušnje bili su ‘novi’ ljudi. Čak su im i imena mije-njali. Postajali su novi ljudi koji su spremni za novo poslanje. Pa i Mojsije se profilira u vođu kroz kušnju pustinje.

     U kušnjama čovjek se pita:

     Da odustane, da se zgodnije izvuče.... Da bude drukčiji negoli što želi ili kako vjeruje. Ne radi se o tome da se čovjek kažnjava. Post i žrtva nisu kazna niti prezir svijeta i tijela. Kroz njih se čovjek trenira za životne udare. Pokora je ‘trening’ duše. Svaki čovjek prolazi kušnje Adamove. To svakoga snalazi. Ali je pitanje da li iz kušnja izlazimo kao Novi Adam ili kao Pali Adam. Cilj je da postanemo Novi Adam. Isus je iz kušnja i krštenja izišao kao Isus Krist – Novi Adam.

      On je prošao kušnje kruha, vlasti i časti. Potrebno je postati novi čovjek da se čovjek odnosi plemenito prema kruhu (hrani), prema vlasti (ostati normalan u vlasti) i u časti (ne prodati se za slavu). Velika je opasnost imati moć bez ljubavi.

      Ovo je važno da stupnjevito ‘treniramo’ da bi stupnjevito ojačali. Mi još ne možemo živjeti kao da smo već u ‘rajskom vremenu’, u vremenu bez poteškoća i kušnji.

      Važno je da se u nama oformi stav opredijeljenosti za dobro, skromnosti i poniznosti. Ovim se hoće reći, ne prakticira se odricanje samo u vrijeme korizme, a poslije opet po starom običaju. Nažalost, mnogi baš tako postupaju. Čak broje dane i djela s radošću očekujući kad će nastaviti živjeti po starom.

      Vrlo teško nadvladavamo narav i vrlo teško otvaramo se duhu Božjem. Kao da se bojimo biti ljudi. Pouka bi Evanđelja i Isusovog povlačenja u pustinju bila ova: Prije sudbonosnog životnog zahvata vrijedno bi bilo povući se u osamu i ispitati se da li smo jaki ostati čovjek u svim životnim kušnjama.

      Da li smo spremni prihvatiti sve žrtve a ne zakazati sebe i svoj identitet?

      Time bi bili jaki nositi sav teret života preko križa do uskrsnuća.

Dr. theol. Davor Lucacela