Svjetski dan bolesnika obilježava se svake godine 11. veljače.

     Ustanovio ga je Papa Ivan Pavao II.13. svibnja 1992. godine kako bi skrenuo pozornost na bolesnike i njihove probleme te da bi potaknuo ljude različitih vjeroispovijesti da promisle o svojim mogućnostima brige i njege oboljelih.

     Za datum obilježavanja Svjetskog dana bolesnika izabran je 11. veljače, kad se u Katoličkoj Crkvi slavi spomen dan Blažene Djevice Marije Lurdske jer je Marijansko svetište u Lourdesu postalo velikim okupljalištem bolesnika koji se ondje dolaze moliti za ozdravljenje.

     Blagdan Gospe Lurdske i Svjetski dan bolesnika obilježeni su i ove godine misnim slavljem u Marijanskim svetištu u Karaševu na kojemu su sudjelovali brojni vjernici, okupljeni iz svih karaševskih mjesta. Svetu misu održao je župnik klokotičke župe Milja Sima u suslavlju s domaćim župnikom Petrom Rebedžilom, lupačkim župnikom Đurđem Patašanom te vlč. Mikolom Laušom, ravnateljem Temišvarske biskupske kancelarije.

     „Isus je došal za bolesnike na ovej svet. Nitko od nas ne zdrav, ni telesno ni duševno. To, na žalost, zbog greja, to, na žalost, zbog sotone, zbog naši slabosti. Kakon što idemo kod doktora da ni leči, tako idemo kod Boga da ni leči. Bog nim došal u susret i nim pustil najboljeg doktora, Isusa Krista, koj nim je dal i najbolje medicine: njegovo telo i krv. Istovremeno, Bog nim je dal i najbolju medicinsku sestru, Divicu Mariju. Ona je bila odabrata da bude čak više od toga, da bude naša mama. Ona nas pomaga, nim povija rane, nim leči sve bolesti i tuge. Možda, mlogi od nas to ne osećaju, ali Ona je tu. Divica Marija je dokazala u toku vremena da Bog zaista želi da kroz Nju nas potegli k Njemu, da nas učini da osećamo da u Njoj, kroz Nju i kroz Boga imamo pravo ozdravljenje za život večni.“ – obratio se mnoštvu okupljenih vjernika i hodočasnika vlč. Petar Rebedžila.

     „Možemo svaki da se pitamo – započeo je svoju propovijed vlč. Milja Sima – zašto sam došal ovamo? Mislim da je svaki od nas osečal če je bil pozvan od Isusa Krista, kroz majku Njegovu, našu majku nebesku. Jedni od nas smo došli da Joj prikažemo naše tuge, naše bolesti, naše nesreće. Drugi su došli da Joj pokažu veselje, radost koju imaju u srcu. Treći su došli da glide, da vide što se ovde događa. Četvrti, moguće, da su došli da joj zafale za neku milost koju je prosila od sina svojega.

     Za Svetu Mariju možemo da kažemo da je Lurdska, da je Fatimska, Radna, Čiklovska i tako dalje. Ali ona je, u prvim redu, naša mama nebeska. Ona je isto kakon svaka mama: kad dete vrišti, proba da ga utješi; kad je dete radostan, raduje se i ona sašnjim. Svaka mama bi trebala da bude poštovana, ljubljena od svoji dec. Jesu luđe koji zafaljuju mami za sve što im je darovala, ju poštuju, nikada ju ne uvređuju. Ali jesu, na žalost, i luđe koji sovu, ne samo mamu, koja im je dala život i svoje mleko, nego sovu i našu mamu nebesku, koja svakoga je utešila i je svakog pomogla. Onda, ovi luđe, ako se ovako vladaju svojom mamom, otkla la da dobiju blagoslov? Moguće da i mi, neki put u našim životu, iz ludosti, iz slabosti ili gluposti smo se vladali loše s našom starešinom, osobito s našom mamom. Isto kako, valjda, smo se vladali s našom mamom nebeskom. I sad, ona nosi sve naše prošnje prid sinam svojim, Isusam Kristam. Neka se svi sada pokajemo za sve naše slabosti i sve naše greje što smo činili protiv Boga, protiv mame nebeske, protiv naše starešine, što smo činili jedan protiv drugoga, i čak mi sami protiv sebe!“ Polazeći od poruke Pape Franje povodom obilježavanja 30. obljetnice Svjetskog dana bolesnika: ostati na putu milosrđa s onima koji pate – tajnik Temišvarske biskupije, Mikola Lauš naglasio je da svaki dan moramo živjeti i koračati onim putem koji nas vodi prema Nebeskome Ocu. Bolesni, u njihovim patnjama, vide i znaju da se nalaze na tome putu, jer je taj put, put vjere. Taj nas put poziva, svakoga od nas posebno, a vjernici koji su se toga dana nalazili na karaševskom Marijanskom svetištu došli su zatražiti od Nebeskoga Oca ojačati ih u vjeri, jer jedino se vjerom može pobijediti svaka ljudska bolest.

     „Naša crkva je jučer slavila spomendan kardinala blaženog Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa, koji je umro kao mučenik 1960. godine. Zadnje svoje petnaest godine života bio je pritvoren u svojoj vlastitoj kući iz svog rodnog sela i nije smio ići po svojim župama. U tim trenutcima tražio je uvijek hrabriti vjernike. Iako su mu oduzeli sve, on je našao hrabrost te nam je poručio: Kad vam otmu sve, ostat će vam dvije ruke, sklopite ih na molitvu, pa ćete tada biti najjači!

     Neka mi tražimo, dragi hodočasnici, imati vrijeme za molitvu! Neka mi tražimo i u našim obiteljima da zajedno molimo krunicu. Krunica nas je sačuvala, ona je očuvala vjeru našega naroda i može nas čuvati i nadalje. I tu, zajedno u zagovoru naše nebeske majke, koju mi danas častimo i koja nas je pozvala svakoga od nas i po maloj Bernardici na obračenje, neka nas približi Ocu svemogućemu!

     Također nam je blaženi Alojzije Stepinac poručio i da nam „ne treba toliko učenih glava, koliko poštenih“. Ali, poštenih u vjeri. Jer kad sam ja pošten u vjeri, onda ću i napredovati u vjeri, onda ću ja sačuvati taj Božji blagoslov, te Božje darove koje svatko od nas primamo. Neka mi pogledamo na naše nutarnje ozdravljenje i s tom nadom u srcu nek slavimo nadalje ovu euharistijsku službu, jer je Euharistija središte našeg cijelog kršćanskog života i nek mi dolazimo čista srca i primamo svetu pričest, koja nas može obratiti! A zagovor naše nebeske maj-ke Marije Divice neka nas uvijek prati!“– poručio je vjernicima, u nastavku svoje nadahnute propovijedi, vlč. Lauš.

Daniel Lucacela