Gledajući na sadašnje stanje u našim mjestima, prema broju stanovnika, moglo bi se reći da je zabrinjavajuće. Sve manje ljudi u našim mjestima, sve manje mladih, što znači sve manje onih koji govore našim materinskim jezikom. Da su okolnosti drugačije možda bismo rekli, pa dobro, događa se to i drugim manjinama, ništa novo pod suncem. Pa ipak, zašto se to događa i nama?

     Nije da se ne bi mogli pitati, pa kako to, nakon toliko stotina godina, kako to da sada, kada imamo sva moguća prava, između ostalog i školovanje na materinskom jezikom, naš stari jezik polako se gubi. Da, nažalost se gubi…

     O važnosti materinskog jezika organizirano ja važno zbivanje u sjedištu Zajedništva Hrvata u Rumunjskoj, u Karaševu, 17. ožujka. A upravo je 17. ožujka 1967 potpisana Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. A istoga se datuma slavio u Karaševu i Dan materinskog jezika.

     Prvo pitanje koje mi pada na pamet je: govorimo li mi još uvijek materinskim jezikom? A onda odmah i drugo potpitanje: A kako ga govorimo? Što je ostalo od onog divnog govora o kojemu je veliki filolog Emil Petrovici pisao davne 1935. godine u knjizi Graiul carașovenilor?

     Ovo je vrijeme nekako u znaku ekologije, a u tom kontekstu mi pada na pamet kako je naš pokojni zagrebački profesor i prijatelj naših mjesta, prof.dr. Marko Samardžija govorio o “ekologiji jezika”. I to davno prije skoro 20. godina. Jer prof. Samardžija je smatrao da kao što trebamo čuvati čistu vodu, tako je i s materinskim jezikom, jer ni bez njega ne možemo zdravo i normalno živjeti, kao ni bez hrane, vode ili, pak, slobode.

     Svaki čovjek ima svoj materinski jezik, egzistencijalni resurs za normalan, miran, pa i sretan život, čvrsto uporište, bez obzira gdje trenutačno živi i kojim jezikom službeno govori. Kako ga očuvati još uvijek izvornim, a onda u tom smislu i djelotvornim, ako taj jezik tu svoju izvornost polako pomalo gubi? Jer naš vlastiti materinski sve više i više puni se tuđicama suvremenog svijeta.

     U posljednje vrijeme mnoštvo je leksičkih promjena koje su se nam katkada događale jako brzo. Danas imamo čak i međugeneracijsko (ne)razumijevanje uzrokovano velikim brojem stranih riječi koje su ušle u naš jezik. Strane riječi same po sebi nisu problem, uvijek ih je bilo, no problem je danas u njihovoj pretjeranoj količini i brzini ulaženja u naš materinski jezik.

    Trebamo podsjetiti da naš materinski jezik, koji smo u prošlosti morali spašavati od nasilnog potiskivanja (ponekad su nam govorili u školi da pod velikim odmorom govorimo ipak službenim jezikom) danas moramo braniti od ravnodušnosti. Odnosno od ne-govorenja! Nerijetko čujemo kod mlađih ge-neracija da im je lakše govoriti rumunjskim jezikom. Normalno je da moramo znati rumunjski, što bolje, ali ne bismo smjeli zanemariti naš materinski jezik.

      Druga stvar, često se pojavljuju greške u govoru tipa: Idem u Ričici! To je progrešno. Ispravno je: Idem u Ričicu! Naši roditelji, bake i djedovi nikada nisu imali problema s glagolima kretanja i padežima. Prirodno su znali ispravno govoriti. Ovom aspektu treba posvetiti više pozornosti jer ovakvih se grešaka često čuju. Osim toga, prevelik je broj tuđih riječi u običnim rečenicama u našem govoru. I tako polako naš govor gubi bitku s tuđicama. Kako stati tome na kraj? Govorenjem, govorenjem, govorenjem! Govorenjem poštujemo svoj jezik i čuvamo ga za buduće naraštaje. Jer naš je materinski veza, spona, most između generacija, onih prije nas i onih koji dolaze iza nas. Naši su ga govorili, čuvali i prenijeli nama. Iako ni njima nije bilo lako, jer su u školi morali učiti mađarski i njemački.

     Na nama je da naš materinski jezik, ovaj most među generacijama, čuvamo i gradimo dalje, da bi ga mogli prenijeti sljedećim generacijama.

Maria Laţchici