Poznati je hrvatski pjesnik, Dragutin Tadijanović, napisao puno pjesama.

     Veliki je broj njih posvećen njegovom rodnom kraju. Posebno odiše toplinom pjesma Visoka žuta žita:

Kada u rumene zore

Ili u jasna jutra

Prolazim

Poljima rosnim

Gdje mlad vjetar njiše teške klasove

Visokog žutog žita,

Izneneada stanem;

I gle!

Moje srce, od radosti, glasno kuca

Kao zlatan sat.

     A polja se visokog žutog žita može, nasreću, još uvijek vidjeti i u našem kraju. U sredini smo ljeta, u mjesecu srpnju, žanje se žito. A žito će ove godine, prema prognozama stvarno biti zlata vrijedno. Jer kažu da će biti gladi, krize, recesije. I opet neki val pandemije. Stoga će one države koje imaju žito biti nekako zaštićene od naleta gladi, raznoraznih kriza itd.

     Polja visokog žutog žita bila su brojnija nekada, u svakom je selu stroj za žetvu (kombajna) ostajala po nekoliko dana, danas imamo par njiva možda, nažalost. Da teško je obrađivati polja i njive, ali je kruh s naših njiva možda ipak slađi od gorkog kruha tuđine. Kako god teško bilo naši su ih stari očuvali, naša polja, njive i livade. Unatoč nevremenima, vrućinama ili drugim teškoćama. Jer i njima je bilo vruće, prevruće, ali su se ravnali prema ka-lendaru i nakon par teških radnih dana odmarali su poštujući blagdane narodnih svetaca. Jer srpanj ili juli mjesec je velikih vrućina, žetve i ujedno mjesec koji obiluje danima kada se ne smije raditi u polju ili oko kuće jer je u kalendaru tih dana navedeno ime nekoga sveca i “čuva se” od grmljavine, od štetočina itd.

     Zašto se poštuju i čuvaju blagdani tih narodnih svetaca vidjet ćemo. Objašnjenja su nam dali naše bake i djedovi. Jer mudri su bili i mudri jesu. Sve treba započeti u ime Božje i njegovih svetaca.

     Pa tako mjesec srpanj u našim krajevima započinje hodočašćem u najbliže nam hodočasničko mjesto, Mariju Čiklovu. Iako je relativno blizu, put je dosta naporan i hoda se brzo. No unatoče velikim vrućinama i ove su se godine najhrabriji odlučili i pješačili Majci Božjoj Čiklovskoj.

     Nakon hodočašća u Čiklovu započinju dani namijenjeni vrlo popularnim svecima. Prvi je Sv. Ilija Prorok, a taj dan se ne radi zbog grmljavine, odnosno da tijekom cijele godine ljudi budu zaštićeni od opasnosti grmljavine i munje. Ujedno ga se moli i za dobru kišu. A kiša nam tako treba ove godine, cijelome svijetu koji se topi od nezapamćenih vrućina. Slijedi blagdan svete Marije Magdalene, pa blagdan svetog Jakova (ili Jakobov dan), pa sveti Joakim i Ana, roditelji blažene djevice Marije i na kraju mjeseca sveta Marta.

     I tako, skoro pola mjeseca su nekada ljudi, naši stariji imali vremena da predahnu od teškog rada na polju, po suncu. I plastili su sena, vršili žita i sve ostalo. I bili su svi na okupu, bili su zajedno. Pogotovo oko Ilinadna bregovima su se čuli glasovi kosača, činile su se klake. I pila se hladna voda iz studenaca s naših bregov. I jela se hrana iz naših gradina, od naše živine i mare, i bilo je dobro. I nije bilo pandemija i toliko bolesti. Jer ljudi su se češće viđali, radili zajedno, pomagali jedni drugima, dijelili i dobre i manje dobre trenutke. Navečer selom su prolazila kola, kočije ili su ljudi išli pješice od salaša. Nije da napredak nije dobar, dobar je i potreban. Ali kada taj napredak u ime boljeg života odnese u daleke krajeve više od polovice stanovnika sela, onda da li je stvarno dobar? Na to može odgovoriti svatko od nas, kako osjeća i misli.

     Prolazeći navečer selom tu i tamo se može sresti nekoga, nema nas. Hoćemo li opstati kao zajednica, hoće li naših sela biti za pedesetak godina? A kuće mirno stoje, prazne ili s ponekim unutra, isto kao i salaši, stoje i čekaju povratak svojih stanara. Barem za vrijeme godišnjih odmora da se naša mjesta opet donekle napune. Kao nekad....

Maria Laţchici