Ove se godine obilježavaju 30. godine od uspostave hrvatsko-rumunjskih diplomatskih odnosa.

     Od te, sada već davne, 1992. godine dogodilo se puno toga u odnosima dviju država. Tijekom 30. godina diplomatskih odnosa dvije su zemlje izgradile iskrene, prijateljske i čvrste veze. Obje su zemlje u tih trideset godina prošle sličan put do članstva u NATO-u i Europskoj uniji. A dodatna je spona, kako je rekao predsjednik Sabora, Gordan Jandroković u Zastupničkom domu rumunjskog Parlamenta pri nedavnom službenom posjetu, hrvatska nacionalna manjina u Rumunjskoj, odnosno naša karaševskohrvatska zajednica, nastanjena ovdje od 14. stoljeća. I bez obzira na brojčano manji broj pripadnika rumunjske nacional-ne manjine u Hrvatskoj, promicanje prava i interesa naše zajednice te potpora aktivnostima uvijek su bila na popisu prioriteta hrvatske Vlade.

     Dugogodišnji odnosi između dviju zema-lja bili su izvanredna podloga za razvijanje čvršćih parlamentarnih, ali i gospodarskih veza obzirom na potencijal za suradnju na europskim projektima povezivosti, osobito u energetskoj i transportnoj infrastrukturi. A tu je svakako i turizam, obzirom da je Hrvatska jedna od najpopularnijih turističkih destinacija.

     U okviru tih dugogodišnji dobrih odnosa svakako se moraju istaknuti posjeti hrvatskih predsjednika i premijera koji su uvijek posjećivali i našu zajednicu. A mislim da se nijedna manjinska zajednica, barem ne u našoj županiji, ne može dičiti takvim posjetima na najvišoj državnoj razini. A veleposlanici Republike Hrvatske u Bukureštu kao i ostali članovi hrvatskog veleposlanstva uvijek su posjećivali naša mjesta, naše škole i odazvali se pozivu za potporu i pomoć kada nam je ona trebala, u raznim oblicima.

     U okviru tih političkih, diplomatskih, kulturnih i gospodarskih odnosa možemo navesti i osnivanje našeg Zajedništva Hrvata sa sjedištem u Karaševu. I novine na našem jeziku, i emisiju na radiju, i brojna kulturno-folklorna zbivanja.

     A u tih trideset godina i naša se zajednica promijenila. Iako nas je bilo malo po broju, još nas je manje sada. Ipak, unatoč negativnom trendu po pitanju brojčanosti stanovnika, naša je zajednica živa i živahna. Puno kulturnih i folklornih ansamblova iz Hrvatske posjetilo je naš kraj, a isto su naši odlazili u Hrvatsku. Naši su učitelji, profesori i učenici bili svake godine na seminarima. Učitelji i nastavnici imali su tako priliku osvježiti i poboljšati svoja znanja iz hrvatskog jezija, a učenici su se radovali ljetu u kampovima na hrvatskoj obali.

     U tih je trideset godina osnovana i jedina Katedra hrvatskog jezika i književnosti, na Sveučilištu u Bukureštu, a 2017. osnovan je i Lektorat hrvatskog jezika na Zapadnom sveučilištu u Temišvaru.

     Vratila se i prva generacija apsolvenata sa Sveučilišta u Zagrebu i postali profesori u našim školama ili pak aktivni članovi Zajedništva, što je dovelo do procvata kulturnog života i školstva na materinskom jeziku. Više su puta profesori Kroatistike sa Sveučilištva u Zagrebu posjetili naša mjesta.

     Od manjinske zajednice koja je živjela u sjeni drugih manjinskih zajednica, od kojih su je neke čak i svojatale, postali smo zajednica s jasno definiranim stavom o podrijetlu, korijenima i smjeru u kojem idemo. I unatoč svim preprekama, što izvanj-skim što unutarnjim, idemo naprijed i s povjerenjem gledamo prema budućnosti.

    Opstanak naše zajednice ovisi prije svega o nama, ali uz pomoć obiju naših država, i Hrvatske i Rumunjske, naš opstanak i napredak, ima više izgleda. A mi nastojmo i dalje biti živi most u okviru bilateralnih odnosa.

Maria Laţchici