Ima jedna pjesma koju tako često pjevamo: «Klanjam ti se smjerno…» U njoj se nalaze riječi: «Pelikane nježni, Spasitelju moj…». Koji je smisao tih riječi, ili, zašto Isusa nazivamo pelikanom?
U staro vrijeme živjela je daleko na sjeveru velika ptica, bijela kao snijeg. Gnijezdo je sebi savila na pećini blizu mora. Imala je troje mladih. Iz mora je donosila ribe, koje bi roneći ulovila. No, dogodi se, da se more napunilo velikih santa leda i daleko se naokolo smrzlo. Tada iščupa sebi pelikan, tako bijaše ime ptici, meko perje s vrata i pokri njime svoje mlade, da im ne bude zima.
Zatim odleti preko ledenih gora da vidi, nije li možda ostalo more
gdjegod nesmrznuto. Ali toga nije našao nigdje i žalostan se vrati u
gnijezdo. Mladi, gladni otvaraju kljunčiće i cvile za hranom. Toga
pelikan nije mogao gledati. Pomno opet pokrije mlade, da im ne naškodi
zima i opet odleti na široko more. Ogleda se naokolo, ali svuda led, a
vodi ni traga. Pelikan sjede na led i počne kljunom kao sjekirom
kljuvati tvrdu ledenu ploču, ne bi li došao do vode. Muči se, ali leda
ne može probiti. Krv mu teče po kljunu i mora otpočinuti. Žalostan se
vrati kući, a već izdaleka čuje cviljenje svojih mladih. Zamrači se,
hladan vjetar puše, a stari pelikan sjedi iznemogao i gladan u gnijezdu
i grije svoje mlade. Drugo jutro skupi još jednom svu snagu i poleti na
široko more. Gleda na sve strane, ali opet samo led. Još jednom sjedne
na smrznutu ravnicu i stane kljuvati, dok ga ne ostavi snaga. Napokon,
teškom se mukom podigne i odleti sav satrven u svoje gnijezdo. Kad je
vidio, gdje mu mladi pogibaju od gladi, poče sebi na prsima čupati
perje. Prokljuje meso, pregrize sebi žilu i drži otvorenu ranu nad
zijevajućim kljunovima svojih mladih. Tako ih nasiti svojom krvlju, a
oni siti sakriše se u meko perje slatko počivajući pod materinim
krilima. Što im je majka tužno objesila glavu, zato ne znadu. Kada se
probudiše, opet dižu svoje glavice k majci moleći za hranu. Stara milo
pogleda svoje mališe i opet kljuje u svoju žilu. Nastade noć. Hladan
vjetar puše po moru i buči po pećinama. Mališani mirno spavaju pod
toplim perjem. Kad se ujutro izvukoše iz meke posteljice, otvore
kljunčiće i cvileći mole majku za hranu, ali majka se više ne ganu.
Ubila je zima, bol i pomanjkanje krvi. Isus Krist je u pravome smislu
naš pelikan. Na križu je rastvorio prsi iz kojih je tekla božanska krv.
No, prije toga, na posljednjoj večeri on nam daje svoje tijelo i krv za
hranu. To je učinio da mi možemo duhovno živjeti. To nisu ni učenici
odmah shvatili kao što ni mi ne razumijemo tu beskrajnu i nesebičnu
Isusovu ljubav prema nama. Ni onih troje mladih nisu shvaćali
pelikanovu ljubav, ali su je osjećali. Nisu bili ni oni svjesni kolika
se nesebičnost krije u onoj otvorenoj žili koja im je davala snagu i
ostavljala ih na životu, ali su je itekako osjećali. Prvi kršćani su
često blagovali Kristovo tijelo i pili njegovu krv da bi ustrajali u
progonstvima koja su ih čekala. Oni su sv. pričest nosili u posebnim
posudicama kući da bi se prije hapšenja i polaska u tamnicu mogli
pričestiti. Tertulijan piše da su i mornari nosili sa sobom posvećene
hostije da bi imali pomoć u bjesnilu morskih valova. Jesmo li
razmišljali što se događa kad mi jedemo – blagujemo običnu tjelesnu
hranu? Pretvara se mrtvo u živo, strano prelazi u vlastito, tuđe meso
postaje moje. Zato hrana koju jedemo nije samo «tankiranje» ili neki
«kemijsko-fizikalni proces», već je to snaga da možemo živjeti i ići
naprijed. No, postoji jedno drugo jelo, a to je duhovna-božanska hrana.
To je «živi kruh», to je sam Gospodin, koji nam se daje u bijeloj
hostiji i u kaležu vina. I kao što se zemaljska hrana pretvara i hrani
naš organizam, tako i ovo duhovno jelo jača naš duhovni život. Svi
znamo što je to transfuzija. To je latinska riječ transfundere, a znači
preliti ili pretočiti. To je pretakanje krvi iz jednoga organizma u
drugi. Pričest, blagovanje Kristova tijela prava je transfuzija koja
napunjana naše srce i naše žile nebeskom snagom. Zato je sv. Ivana
Orleanska, kad su je osudili na smrt, zatražila sv. pričest, a onda je
sama skočila na lomaču. Naš Pelikan – Isus Krist daje nam svoje tijelo
– meso i svoju krv da ostanemo u životu – na nogama. Ako smo zahvalni
darovateljima krvi, jer spašavaju tuđe živote, koliko li ćemo više biti
zahvalni ovom Pelikanu koji je spasio čitav svijet – čovječanstvo,
davši posljednju kap iz svoga božanskog srca. Prije nekoliko godina
umro je kardinal Sjeverne Koreje Van Tuan. U zatvoru je bio 13 godina.
Kako je izdržao? Križ je skrivao u sapunu da mu ga ne nađu komunisti, a
svaki je dan govorio misu s tri kapi vina i kapljicom vode na svome
dlanu. On veli: «Tako sam svaki dan mogao raširiti ruke, pribiti se na
Isusov križ i piti s njime najgorči kalež. To mi je davalo snagu da
izdržim i pobijedim.»
S Kristom se može sve izdržati. Njegovo tijelo i njegova krv daju nam
snagu i jakost da možemo sve pobijediti i sve protivštine izdržati te
konačno njemu u slavu doći. No, moramo mu biti i vječno zahvalni za
njegovu posljednju večeru i krvavu ljubav velikoga petka.
|