Svake godine prvi mjesec zime, prosinac, donosi nam jednu veliku radost. Pored radosti dolaska sv. Nikole s kojim započinju zimski praznici, pa sve do dočeka Božića i kićenja božićnog drvca, ukrašavanja kuća s raznim svijetiljkama i zimskim motivima, odlaska u crkvu na polnoćku, gdje već stoje jaslice i čuje se prekrasan zvuk božićnih pjesama.
Ali uz slavlje Božića razvili su se u narodu i mnogi običaji. Oni koji
žive na selu dobro to znaju, vole i rado prenose s koljena na koljeno
običaj njihovog doma i obitelji ili pak sela.
Jedan od božićnih običaja koga ću vam opisati u ovom članku nosi naziv
Betlemčići. U mom rodnom mjestu, Klokotiču, neposredna priprava za
Božić je sam Badnjak (trpidan), kad se cijelog dana posti i posprema
kuća kako bi bila čista do dolaska Betlemčića, da mali Isus može ući u
blistave domove i čiste duše.
Betlemčići su dječica, od VI-VIII-og razreda, koji za vrijeme došašća
idu na priprave kako bi novi učenici VI.-og razreda naučili božićne
pjesme a ostali ponovili, s kojima na Badnjak idu od kuće do kuće
navjestiti rođenje malog dijeteta Isusa.
Najveća njihova obaveza je ta da moraju proći kroz cijelo selo do
polnoćke kako bi vratili simboliku Božića, štalicu (Betlem) u crkvu. Da
bi to uspjeli obaviti na vrijeme, Betlemčići krenu oko 14 sati.
Napravljenu štalicu obićno nose dvojica dječaka, ali pošto obilazak
cijelog sela nije baš tako lako, onda im pomažu i djevojčice, pogotovo
kad dječaka ima malo. Svake godine, po običaju, obilazak sela Betlemam
počinje od crkve prema donjem kraju sela, jedne godine, dok iduće kreću
prema gornjem kraju sela. Tako da ukućani znaju, ukoliko su ove godine
bili među prvima koji su dočekali i primili Betlem, iduće godine, bit
će među zadnjima.
Što se tiče pjevanja, tu bi djevojčice uvijek imale glavnu ulogu.
Dječaci bi nosili Betlem i dvojica ili trojica išla ispred njih,
vikajući: „Želite li Betlem!“. Obitelj koja želi primiti Betlem, izlazi
ispred kuće i ostavlja otvorena vrata. Prije ulaska u kuću, Betlemčići
zapoćnu božićnu pjesmu „Dobro večer želimo i ponizno molimo, da nas
rado primnete i u Betlem gledate sa sv. Djevom Marijom, Marijom!“.
Nakon ulaska u kuću, zapitaju domaćina ima li neku posebnu želju što se
tiče božićnih pjesama. Ako ima ili voli neku posebnu pjesmu, Betlemčići
to otpjevaju, ukoliko nema, onda oni otpjevaju najkraću pjesmu, odnosno
onu koja im najviše odgovara. Postoji i jedna mala iznimka, da u kući
gdje ima male bebe, ili djece do dobi vrtića (u nekim slučajevima i
kasnije do I. razreda) zapjeva se pjesma „Ninaj ninaj, čedo drago“.
Naravno da radost djece koji idu Betlemom nije samo u pjevanju i
šetanju po selu do kasno u noći, već ta radost dolazi i od nagrade za
njihov trud, a to su zarađeni novčići i veliki broj slatkiša kojega
međusobno dijele prije ili poslije polnoćke. Svejedno, kući se ne
odlazi dok se to bratski ne riješi. Ipak, moje mišljenje je da
najljepša slika Isusova rođenja nalazi se u našim srcima i mislima. Tu
svatko od nas blista unutarnjom ljepotom dobrote, plemenitošću i
neizmjernom ljubavlju. A ta ljubav, ako je iskrena, uvijek će odisati
jednostavnošću, slična nevinoj dječici koji najavljuju tu radosnu
vijest svakoj kući i nadahnjuju nas odrasle da budemo bolji, a ne
škrti, bar u prosincu mjesecu! Posljedica svega toga je velika radost i
zanesenje koju u te dane izražavamo i međusobno si čestitajući sretan
Božić! Slavica Muselin
|
Hrvatska grancica