Počinjem se sve češće pitati što se nama ljudima uopće događa u zadnje vrijeme: novaca ima sve manje, nesigurnost sutrašnjeg dana sve više raste, nezaposlenost također raste, dok oni koji su ipak imali sreće sačuvati svoja posla zarađuju manje novaca uz sve veći napor i trud na radnome mjestu.

     Manje više svi mi osjećamo da nam dani uistinu postaju teži – kao da je odjednom nestala ona udobnost našeg života – a riječ „kriza” čvrsto se zalijepila na usnama svih nas. O njoj možemo pročitati gotovo u svim novinama, čujemo je opet na radiju i gledamo potresna krizna izvješća na televiziji. Pitam se onda kako sve ovo utječe na ponašanje ljudi, da li postajemo više sebični u takvim okolnostima kada zaokupljenost svakodnevnicom ne ostavlja nam vremena misliti i na one oko sebe, ili se pak u dubini naše duše čuvamo spremni da u bilo koji čas skočimo u pomoć nekome koji se nalazi u težem položaju. Jedan od odgovora pružili su mi stanovnici Klokotiča. Oni su, negdje na početku ovog mjeseca, počeli skupljati novac od ruku do ruku kako bi došli u pomoć dvadesetogodišnjaku Mariusu Ciobanu. Oduvijek je dobar i lagodan život bio stran ovome mladome čovjeku. Teške uvjete življenja dijeli zajedno s njegovom obitelji – majkom i petnaestogodišnjom sestrom – u jednoj maloj sobici u domu njegovog djeda. Socijalna pomoć u svoti 150 leja, koju podižu svakog mjeseca iz općine Lupak, jedini je njihov prihod. U zadnje vrijeme zdravstveno se stanje Mariusa pogoršalo, a nakon liječničkih pregleda bio je suspektan od hepatitisa B (na sreću to još uvijek nije potvrđeno!). I, kao da to nije dovoljno, zbog pogoršanja odnosa s njegovim djedom, Mariusovoj obitelji prijeti izbacivanje iz kuće. Klokotičanje nisu ostali ravnodušni pa su pronašli jedno moguće rješenje tome problemu. Jedna nenaseljena kuća u Klokotiću mogla bi im privremeno poslužiti u situaciji da se nesretni scenarij dogodi. Ali kao svaka opuštena kuća i ova treba novaca kako bi postala spremna primiti svoje nove stanare. A novaca nema...