Opće je poznato kako je nakon 1991. godine većina mladog stanovništva iz karaševskih hrvatskih sela otišla na privremeni rad u Hrvatsku ili u neke druge evropske države.

Mnogi su od njih ostavili neobrađene poljoprivredne posjede, nepokošene livade, pa čak i neubrana voća. I rimo-katolička župa iz Klokotiča posjeduje nekoliko hektara crkvenog zemljišta, kojega administriram od 1990. godine. Na početku sam sijao pšenicu i kukuruz na tom zemljištu. Nakon nekoliko godina sve je poskupilo i nije se više isplatilo platiti sijanje, kopanje i berbu žitarica. Godinama zatim crkveno zemljište nije više bilo obrađivano i počelo se polako degradirati. Nekoliko puta je bilo poplavljeno,  posvuda su se javile rupe i proširila se razna bujad. Kočije i traktori su probili put uzduž, a krave, ovce i druge domaće životinje neometano su pasle travu, kao na nekom pašnjaku. Upravo sam ga zato odlučio urediti i ograditi.
3. svibnja 2007. godine, povodom proslave blagdana Sv. apostola Filipa i Jakoba, (zaštitnika klokotičke župe) bio sam počašćen posjetom fra. Maria Jurišića i fra. Vinka Prlića iz Hrvatske. Nakon misnog slavlja i ručka zajedno smo krenuli u šetnju po ulicama sela. Otišli smo i na mjesno nogometno igralište. „Šteta što je igralište maleno i  neočuvano“ – rekao mi je fra. Mario (koji je, za vrijeme seminarija, trenirao u juniorima Hajduka Splita). Rekao sam mu da klokotička župa posjeduje zapušteno poljoprivredno zemljište i otišli smo ga pogledati. Vidjevši teren, fra Mario je rekao: Kakav bi se lijep stadion mogao ovdje izgraditi! Petre, primi se posla i napravi ga! Kako će lijepo biti kada ovi divni mladići, koji su danas u tako velikom broju bili na Svetoj misi, budu imali i nogometno igralište kakvo zaslužuju. I nemoj zaboraviti, Petre, dodao je fra. Mario, malo u šali, malo ozbiljno: Mens sana in corpore sano – Zdrav duh u zdravom tijelu!“.
Dugo sam razmišljao o tome nagovoru. Istina je da u ranoj mladosti, osim što sam sanjao postati svećenikom, obožavao sam i nogomet. Kasnije sam i igrao nogomet, najprije u momčadi gimnazije, zatim u ekipi teološkog fakulteta iz Alba-Iulie, a za vrijeme raspusta  u  Prolazu Karaševo, amaterskoj ekipi iz rodnog sela. Sjećam se da su se u to vrijeme organizirali nogometni kupovi u karaševskoj zajednici, na kojima su sudjelovale momčadi iz svih hrvatskih sela iz Rumunjske. Kako je lijepo bilo! Prekrasne uspomene!
I sada? Nije postojala volja za upisivanjem nogometne ekipe Croatija Clocotici u V. Rumunjsku ligu, Lupačka općina nije bila sklona novčano podržati dvije ekipe iz iste općine. Ipak, unatoč svemu tome, pronašlo se dosta mladih, nadahnutih  i talentiranih nogometnih entuziasta koji nisu pustili da ova igra potpuno izumire u Klokotiču. Oni  zavrijeđuju sav naš respekt, jer zahvaljujući njihovu zalaganju i trudu žitelji Klokotiča još uvijek mogu gledati nogomet u našemu mjestu.
Ova su me razmišlanja neprestano mučila. Razgovarao sam i s Msgr. Böcskeiem Laszlom, tadašnjim generalnim vikarom u temišvarskoj biskupiji, današnjim biskupom oradeanskim. Informirao sam ga o mojoj namjeri. Odgovorio mi je da ideja nije loše zato što zemljište će ostati i nadalje u župnom posjedu, bilo da je posijano, bilo da se na njemu igra nogomet.
27. listopada 2008., pomoću Božjom, pokrenuti su radovi za izgradnju novog nogometnog igrališta. Teren smo na početku podigli velikom količinom zemlje, doguranom i donešenom bagerom iz obližnjeg brda, a zatim smo ga iznivelirali i posijali travu. Kupili smo cijevi i mrežu i ogradili smo ga. Iskopani su kanali uokolo igrališta za dreniranje vode, a na ulazima su izgrađeni mostići. Montirana su dva velika i dva mala vrata u pozadini igrališta za trening učenika i juniora. Ogradne cijevi i mrežu smo ofarbali u tradicionalne boje Rumunjske i Hrvatske. Uredili smo put od asfalta do igrališta, a uzduž puta smo iskopali kanal za isticanje vode. Na ulazu u crkveno zemljište montirana su vrata i započeli smo ograđivati cijelo zemljište. Slijedi izgraditi dvije kabine za rezervne igrače i jednu za stručnog promatrača utakmica. Vjerojatno, drugu nedjelju srpnja mjeseca, igralište će biti posvećeno i inaugurirano.
Bilo bi još posla, izgradnja svlačionica, tuševa, sanitetskih objekata, tribina ali zbog nedostatka novaca primorani smo zaustaviti radove. Na jesen ćemo homologirati igralište kako bi Croatia Clocotici mogla odigravati pred vlastitim navijačima domaće utakmice iz sljedeće edicije rumunjskog prvenstva.
Hoću se vratiti izrečenim riječima: zbog nedostatka novaca.
Na početku sam se nadao da se mogu osloniti na sponzore, prijatelje iz države i inozemstva. Zbog financijske krize u državi i inozemstvu uspjeli smo dobiti samo 35% (11.200 Eura) od cjelokupne vrijednosti dosadašnjih radova (32.000 Eura). Ostatak, 65% (20.800 Euro), uz nešto posuđivanje, podnio sam ja. Očekivao sam više dobrovoljne pomoći od strane mladih, ali još uvijek nije kasno, ima još mnogo posla.
Zahvaljujem ovim putem svima koji su novčano ili dobrovoljnim radom podržali radove na nogometnom igralištu i radovat ću se ako, po mogućnostima, ljubitelji nogometa će se i nadalje implicirati i pripomoći da privedemo kraju radove na ovom novom igralištu.

Vlč. Petar Dobra