Arhiva articole Hrvatska grancica Teme religioase

Skolsko zavrsava - Bozje tek pocima
luni, 28 iunie 2010

Dragi mladi!  Nalazite se na prvoj "razmeđi ", raskrsnici svoga života. Treba izabrati životno usmjerenje, opredijeliti se za znanost ili za zanat. Želimo vam u tome pomoći uzimajući iz Svetoga Pisma primjere kako Bog zove i što čovjeku poručuje.

Izabrali smo nekoliko mjesta susreta Boga s pojedinim osobama kako se odnose prema darovima Duha Božjega. Bog proziva te osobe. Proziva ih dva puta. A kada Bog nešto ponavlja, onda je to snažno i važno. Dobro prati i još bolje pamti! Uhom slušaj i duhom poslušaj!
 
     - Abraham na kušnji pobožnosti. Abraham, Sara i sin im Izak sretna obitelj. Najednom zaori glas koji samo otac čuje: Abrahame! Abrahame! (Post 22,1). Dva puta. Ako je prvi put prečuo, nije drugi put. I onda: Žrtvuj mi sina jedinca, koga ljubiš. Izaka! Pođi u krajinu Moriju i prinesi ga kao žrtvu paljenicu. Odreci se sina, kojega si ionako primio na dar. Abraham nikada prije nije čuo takva glasa i zahtjeva. Je li to Božji glas? Jest! Pokaži se po Božjoj volji, po Božju, pobožno. Eto dara pobožnosti na kušnji. Ali Abraham ne zna da je to samo kušnja njegove vjere i ljubavi prema Bogu.
    
    Roditelji, roditelji! Bog vam je dao djecu na dar. Valja misliti kako se zahvaliti. Nema većega i ljepšega dara Bogu od prinošenja svoje djece Božjoj ljubavi. Bog više voli vašu djecu negoli vi sami. Bog više želi zdravlja i spasa vašoj djeci negoli vi sami. Ako ih Bogu prikažete, onda su u sigurnim rukama, Bog zna što će s njima. I djeca sretna i vi sretni s njima. Ako ih želite oteti Bogu, a ubaciti ih u ovaj svjetski kovitlac trenutačne strasti i propadljive slave, kako se ne bojite da će im se prolazna sreća pretvoriti u trajnu nesreću i na zemlji i nakon groba. Tko tako živi da ima pred sobom neistraživu vječnost koju Bog daje, taj je sretan već na ovome svijetu. Tko živi po-Božjem-zakonu, sretan je i u vremenu i u vječnosti.  
 
      - Mojsije u pustinji straha Božjega. Nalazimo se na brdu Sinaju, na Horebu. Mojsije je pastir ovaca kod svoga tasta Jitra. Kad najednom ugleda rasplamtjelu vatru. Grm gori, a ne izgara. Poče se Mojsije primicati da vidi što je. A iz vatre prolomi se gromoglas: Mojsije! Mojsije! (Izl 3, 4). Dva puta. Ja sam Bog Abrahamov. Ne primiči se! Izuj se! Ovo je sveto tlo. Gdje ti je poštovanje? Ja imam s tobom svoj plan, veli mu Bog. Pripremi se, junače, kanim te poslati u dugoročnu misiju, u izbavljenje izabranog naroda iz tminskoga ropstva. Pod mojim vodstvom. Ne može se Mojsije približiti Božjoj vatri. Mora se izuti iz svojih prljavih opanka, poderanih haljina, zapravo riješiti svojih zemaljskih dronjaka i zamišljaja da se sve radi kako on hoće. Boga slušaj!
     Gimnazijalci! gimnazijalci! Ne možemo biti u službi Bogu sa svojim grijesima, sa svojim sebičnim i naopakim planovima, i isto takvom obućom i odjećom. Treba odstraniti sa svoga srca sve što ga sputava na ovome svijetu i pristupiti Božjemu vatrištu. Bog nas prima tako da uredimo svoju dušu i svoju savjest kako on hoće. Tijelo ti golo, a na srcu izolacija. Ako se želiš ogrijati na Božjoj vatri, onda skini izolaciju sa sebe koja priječi Božjoj riječi da te ogrije i pošalje na životni zadatak. Imaš li straha Božjega?
 
      - Samuel u svetištu mudrosti. Nalazimo se u hramu zvanom Šilo, u Palestini, gdje je Kovčeg zavjetni s 10 Božjih zapovijedi danih Mojsiju. Tu je svećenik Eli sa svojom obitelji, dvojicom nevaljalih sinova. Tu je majka Ana dovela svoga dječaka Samuela, „isprošena od Boga“, da ga Bogu daruje u službu. Taj se mali razvijao u krjeposti i mudrosti pred Bogom i pred ljudima, učeći i opslužujući zapovijedi. Kad mu je bilo 15-ak godina, eto mu jedne noći u snu tiha glasa s neba: Samuele! Samuele! (1 Sam 3,10). Nije Samuel znao ni tko, ni odakle, ni zašto. Traži razjašnjenje od svećenika Elija, koji mu kaže da se vrati u postelju i spava. Ali i druge noći jednako tako: Samuele! Samuele! Nije to samo onako, da plaši djecu. Ima tu poruke. Eli mu je preporučio, ako bi se ponovio takav glas, da rekne: Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša. Tako je i bilo. Nije dosta da ga Bog jednom zovne, nego ga zove u tri maha po dva puta. Kao što je Mojsija odredio za vođu, tako je Samuela odredio za proroka. Bog mu je dao u prvome redu poruku za svećenika i njegovu obitelj, pa onda i za cio narod. Nimalo ugodna poruka, jer se i svećenička obitelj i narodna zajednica ludo udaljila od Boga i njegova zakona i Kovčega dekaloga.
     Studenti! studenti! I danas Bog zove, i tiho i glasno, uvijek  po imenu, i po dva puta, i u tri navrata, i u snu i u javi. Zove u proroke, u propovjednike, u ispovjednike. Samo čujemo li mi, vi, taj glas od zaglušnosti ovoga svijeta, od tutnjave diskoteke i stadiona, od prerušene sotone i njegova zavođenja, od sirena strasti i napasti, koje vode k propasti? Mudro je odazvati se Bogu. Mudar je onaj dječak i čovjek koji opslužuje Božje zapovijedi, a nerazuman je koji ih ne opslužuje. Snosit ćeš posljedice svoga zla djela. Nije se s Bogom šaliti. Bog se ne da izrugivati.
    
    - Jeruzalem u odbijanju Božjega savjeta. Isus nije samo nekim osobama ponavljao dva puta ime, nego je to činio i ponekomu gradu: „Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh okupiti djecu tvoju kao što kvočka okuplja piliće pod krila, i ne htjedoste. Evo, napuštena vam kuća“ (Mt 23,37-38; Lk 13,34-35). Grad, nazvan i sveti grad po svetim osobama i svetim događajima koji su se u njemu zbili, ne da se Božjemu savjetu i pozivu. Isus mu želi reći Božji plan, savjet Duha, ali on ide u vlastitu propast, u pustoš!
     Karaševo! Karaševo! Neće tebi doći propast toliko izvana, koliko iznutra, od tvojih žitelja i građana: od nemolitve i nevjere onih koji se izjašnjavaju vjernicima, a nisu; od izdajnika koji ruše Božji zakon i zakon Crkve; od političke nesloge i razdora, od ljudske zavisti i umišljenosti. Molite da  se  umjesto nesloge, Duh Sveti sa svojom mudrošću i razboritošću, s jakošću i bogobojaznošću nastani u svakoj obitelji i u cijelome selu i narodu te tako donosite obilan rod kroz život.

Dr. theol. Davor Lucacela