Živimo u brzim vremenima, vremenima interneta, informacija, a zadnjih godina ponajviše u vremenima kritike i osporavanja. I to svega i svačega, a nerijetko i svakoga.

Kritiziramo predsjednika države, vladu, crkvu, banke, društvo i tako dalje. Kada smo mi sami u pitanju, e onda stvari se mijenjaju. Mi smo dobri, pošteni, naši stavovi su ispravni, naše ideje najbolje, o našim uspjesima se mora nadaleko ćuti. Dobro je samo što mi radimo, ono što drugi rade nema neku vrijednost, što su nam naši preci ostavili to je staro, nije u trendu itd.

Kritika, ukoliko je dobrona-mjerna i ima kao cilj poboljšanje nečega, napredak, kada uvažava mišljenje one druge strane, osobe, znači kada je konstruktivna ( a ne destruktivna) i pozitivna, iznimno je korisna za društvo i njezine članove. No kada je ta kritika zlonamjerna, kada se nekoga ili nešto blati, onda je destruktivna, ponajprije po onoga na koga je usmjerena, ali i na onoga koji tu kritiku izgovara. Svi smo ponekad u životu doživjeli i osjetili na vlastitoj koži jednu od gore navedenih kritika. Neke se rado sjećamo jer je nas potakla da nešto popravimo, no neka nas je strašno uvrijedila i, nažalost, onome koji nas je uvrijedio nikada nećemo oprostiti (iako, barem u crkvi, govorimo da hoćemo!). Je, ali nije biti lako kršćanin, nije nikada ni bilo... . No, nećemo o kršćanskim vrlinama koje bi sve nas trebale krasiti, pa bi onda naše društvo bolje i skladnije funkcioniralo, već ćemo se osvrnuti na rad ZHR-a koji posljednje vrijeme doživljava i proživljava pravu oluju kritika. Da li je baš svaka od tih kritika opravdana? Da li to Zajedništvo išta radi i stvara? Ili samo troši novac (zbog kojeg se javno proziva po novinama), svi koji tamo rade mlate praznu slamu, vozikaju se autima itd.? Da li možemo pronaći ijednu pozitivnu točku? Podsjetit ćemo, ipak, naše čitatelje bar na nekoliko, nećemo reći vrlo dobrih – da ne ispadnemo veći farizeji nego što jesmo (bez iznimke, usudim se reći) – već samo dobrih akcija i poteza. Idemo redom. Znamo da nekada nije bilo ovog sjedišta, nije bilo zgrade, već je ZHR kao institucija bila podstanar. Izgrađena je moderna i efikasna zgrada, reprezentativna. U njoj su administrativni uredi, pa uredi Grančice, velika dvorana za sastanke i konferencije, opremljena za svim modernim tehničkim sredstvima; na gornjem su katu sobe u kojima se smještaju gosti iz zemlje i inozemstva, i drugi. Spomenimo da su u nekoliko navrata tamo bili smješteni i profesori i studenti sa Zagrebačkom sveučilišta. Uostalom, ZHR je organizirao i dočeci predsjednika Republike Hrvatske, gospodina Stjepana Mesića, koji je naše krajeve posjetio 2004., pa doček predsjednika Vlade Repu-blike Hrvatske, dr. Ive Sanadera, 2007. godine. U toj su zgradi uredi i tiskara novina, na našem jeziku, skromne, ali to su naše novine. U sjedištu ZHR-a organizirani su međunarodni simpoziji, podsjetimo samo na onaj iz 2008. na kojem su sudjelovali sveučilišni profesori s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i sveučilišni profesori s prestižnih rumunjskih sveučilišta. Od pozitivnih akcija trebamo spomenuti i dugogodišnje financijsko motiviranje i nagrađivanje naših učenika, i onih koji su dobivali nagrade na državnim natjecanjima, ali i onih najboljih na kraju svake školske godine; darivanje djece prije Božića, na kraju školske godine, pa darivanje povodom Međunarodnog Dana djeteta 1. lipnja; tu su športska i kulturna društva; susreti osoba treće dobi; ZHR svake godine financira prijevoz autobusom povodom hodočašća u Mariju Radnu i Mariju Čiklovu. S lijeve strane sjedišta ZHR-a nalazi se spomenik palima u Prvom i Drugom svjetskom ratu iz karaševske općine. I koji spomenik itekeko treba i lupačka općina. Ništa nas, nažalost, u lupačkoj općini osim križeva na groblju, ne podsjeća na one koji su pali u dva svjetska rata, a ima ih toliko i u selima. Popis svih akcija i svega što je dosad ZHR napravio može se nastaviti, no bio bi predug da se ovdje iznese. Je li ZHR griješio u nekim postupcima? Nekim potezima? Sigurno da jest, jer ZHR tvore ljudi, a ljudi su skloni (namjerno ili nenamjerno) pogreškama. Ali, kako jasno stoji u Bibliji, kada je Isus rekao: tko je bez grijeha neka uzme kamen i neka prvi baci ..... Znamo kako bibljiska priča ide dalje. Sigurno da ima mjesta za bolje akcije, za bolje postupke i poteze. I nadamo se da će se one i ostvariti. Samo osim dobre volje, rada, potrebno je i razumijevanje okoline. Uostalom, imamo li mi, kao mala sredina, ikakve koristi od razjedinjenosti i sukoba?

Mislim da bi se ovdje trebali ugledati na Amerikance, odnosno na njihovog nekadašnjeg predsjednika Johna F. Kennedya koji je rekao: „Nemojte pitati što vaša zemlja može učiniti za vas, nego što vi možete učiniti za svoju zemlju“. Primjenjeno na nas: ne stalno govoriti što ZHR može napraviti za nas (iako ponekad ZHR hoće, ali mu se ne dopušta!), već možemo li mi nešto napraviti za ZHR? Ne za ZHR kao instituciju, ili kao skup pojedinaca, već kao jednu zajednicu kojoj svi donekle pripadamo, ako ne drugačije onda po jeziku i nacionalnoj pripadnosti. Znaš za nešto što će ostati svima nama, kao neki simbol našeg postojanja. I ne nekim materijalnim sredstvima, jer njima baš i ne raspolažemo, već razumijevanjem, dijalogom i pozitivnim stavom.

Maria Laţchici