NATJECANJE NADARENIH UČENIKA ILI KAMEN SMUTNJE MEĐU RAZNIM INSTITUCIJAMA?

I ove je godine organizirana državna olimpijada hrvatskog jezika i književnosti. Za razliku od prošlih godina broj učenika koji su mogli sudjelovati na državnoj razini je drastično smanjen. Resorno ministarstvo kao organizator opravdava to nedostatkom financijskih sredstava, ali i time da naši učenici dolaze samo iz jedne županije. Nažalost, iz susjedne nam županije, Timis, nemamo nijednog učenika.

Smanjeni broj učenika, razne poteškoće u organizaciji lokalne pa županijske faze, preskakanje određenih faza, ne baš sjajni rezultati onih koji su sudjelovali na ovogodišnjoj državnoj fazi, tjera nas da priznamo kako je olimpijada, barem ove godine bila kamen smutnje.

Nezadovoljne su sve uključene strane: ministarstvo, županijski inspektorat, ZHR, profesori, učenici. Kriv – nitko i svi ili svi i nitko! Nema krivca, odnosno krivac je uvijek netko drugi. I tako traje začarani krug. Očito je da nešto ne štima, nešto ne funkcionira onako kako bi trebalo. Godinama je olimpijada bila ili bar je trebala biti natječaj najboljih i najnadarenijih učenika u poznavanju materinskog jezika. A i nagrade za najbolje učenike bile su po mjeri. Podsjetimo da je bilo riječ o znatnim financijskim nagradama i sjajnim izletima u zemlji, ali i u inozemstvo. Pa je došla kriza koja je srezala sredstva za nagrađivanje, ali i polet učenika i profesora. Ne možemo pobjeći od istine da je lakše učiti i raditi kada postoji i konkretna motivacija. No ne trebamo ni zaboraviti da bez napora nema rezultata.

Pa smo eto stigli do ove godine, kada je nekako sve kulminiralo. U lošem smislu. Nije bilo lako gledati mali broj učenika, nije bilo lako slušati kritike inspektorata, ministarstva, nije bilo lako čitati neke radove učenika i vidjeti da su njihovi radovi puni pesimizma i nezadovoljstva. Što je zapravo odraz današnjeg društva i stanja u zemlji i u svijetu uopće. Ništa nije bilo lako. I što sada? Hoćemo li odustati? Hoćemo li i dalje tražiti krivce negdje drugdje? Hoćemo li zbog svega toga prestati učiti materinski jezik, jer se danas isplati učiti i raditi samo ono što donosi novac, to novo božanstvo našeg doba?

Nećemo dovršiti ovaj članak jer ima više načina da se napiše zaključak. Ili možemo potaknuti naše čitatelje, učenike, profesore i sve zainteresirane da pruže mogući odgovor.

Do sljedećeg broja podsjetimo se stare poslovice: BEZ MUKE NEMA NAUKE!

Maria Laţchici