Ako ste u zadnjim mjesecima vozili od Karaševa prema Ričici, na nacionalnom putu DN 58, niste mogli a da ne primjetite radove koje se odvijaju na konsolidaciji jednog od mostića na tom pravcu.

     Pored odgovarajućih prometnih znakova, koji upozoravaju vozače da su u tijeku radovi na cesti i da moraju prilagoditi brzinu svojih vozila, kao dodatna sigurnosna mjera, na samome mostiću postavljena su i dva semafora, s jedne i druge strane ceste. Samo što ti semafori više zbunjuju nego što pomažu vozačima. Oni koji često prolaze tuda, skoro pa nikad ne vide te semafore da rade na isti način. Ili su totalno isključeni, ili im treperi žuto svjetlo u znak povečavanja opreza, ili samo jedan od njih funkcionira, dok onaj drugi miruje, ili (što nije baš tako čest slučaj!) čak oba funkcioniraju po propisu. Nije ni za čudo što u takvim okolnostima povjerenje u te prometne znakove polako nestaje, a nestaje ponekad i strpljenje nekih vozača, koji, preuzimajući na sebe odgovornost, ignoriraju čak i crveno svjetlo sa semafora (tada kada ovi prorade). Takvi potezi, nažalost, mogu imati kobne posljedice. Sve ove brige mogle bi nestati u narednih dva- tri mjeseca ukoliko radovi napreduju u istom ritmu u kojem su se do sad odvijali. Ali, iz mutnih i nama nepoznatih razloga, u našoj državi ovakve vrste radova produžuju se u bezkonačnost.

     Sjećam se da smo prošle godine, za vrijeme jednog kratkog boravka u Subotici, (tada je mladež ZHR-a odgovorila pozivu mladeži Demokratskog Saveza Hrvata u Vojvodini), posjetili tamošnju gradsku kuću, najuspješnije arhitektonsko ostvarenje ovoga grada. Ta impozantna zgrada zadivljuje ne samo po svojoj veličini i posebnoj pažnji koji su tadašnji majstori graditelji posvetili svakome detalju (kako u vanj-skom izgledu, tako i unutar zgrade), već i po neobičnoj brzini izgradnje. Teško je zamisliti da je zgrada dugačka 105 metara, široka 45 metara i visoka 76 metara, a čija površina obuhvaća 5.838 kvadratnih metara bila podignuta od samoga temelja u samo dvije godine, a još teže je nama zamisliti da se to dogodilo između 1908. i 1910. godine, s primitivnim gradivnim strojevima i alatima u odnosu na ovih današnjih. Radnicima je nakon toga bilo potrebno još pune dvije godine kako bi ukrasili i dovršili njezini interijeri.

     Znači, svega četiri godine!

     Rekao sam tada našim domačinima da kod nas otprilike toliko godina traje izgradnja jednog prosjećnog mosta, misleći (pomalo zlobno!) na novo dovršeni nadvoz iz našeg Vojtega, čija je izgradnja otprilike isto toliko trajala...

     Sve, u svemu, ne želim ni pomisliti da se takva situacija može ponoviti i na obnovi ovog našeg mostića. Stoga, želim našim vrijednim majstorima obnavljateljima – lak posao i uspješan rad!

Daniel Lucacela