Prošlogodišnja matura bila je veliki šok za sve koji nisu uspjeli položiti taj važan ispit.

            Tjednima se raspravljalo na televiziji, u novinama, u gradovima i selima o tome kako je katastrofalno to što se dogodilo, odnosno kako je školstvo u krizi, pa o uvođenju nadzornih kamera, pa teški testovi itd. Bilo je nažalost i samoubojstava zbog pada na maturi.

     Zapravo, to je samo ukazalo na stvarno stanje i realnu razinu znanja učenika koji završavaju srednju školu. I svi su se ponadali da će se izvući pouke i da će se ove godine stvari vratiti donekle u normalu pa će razina prolaznosti biti veća, odnosno da će UČENICI VIŠE UČITI I TAKO BITI SPREMNI NA BUDUĆE ISPITE, ŠTO FAKULTETSKE, ŠTO ŽIVOTNE.

     Nažalost, povijest se očito ponovila pa smo upravo bili svjedocima još jedne katatrofalne mature, žalosne istine o neznanju, zapravo manjka želje i volje za učenjem. Sudeći i prema katastrofalnim rezultatima matu-ranata srednjoškolaca Dvojezične gimnazije u Karaševu, ne možemo se čak ni ljutiti već biti žalosni. Slabi rezultati na ispitu podjednako pogađaju i zabrinjavaju i učenike, i profesore, i same obitelji učenika. Da li je kriv preopširan program, školski sustav, manjak volje za učenjem? Zapravo, pitamo se, koja su trajna znanja s kojima učenici izlaze iz školskih klupa? Sigurno je da bi svi trebali znati određenu razinu matematike, svladati bar jedan svjetski jezik i dobro se pismeno i usmeno izražavati na materinskom (u našem slučaju na hrvatskom, ali i rumunjskom) jeziku.

     Naši su roditelji, sigurna sam, stjecali solidnija i trajnija znanja po završetku škole. Oni se i danas sjećaju svojih učitelja i profesora, znaju napamet recitirati pjesme, znali su nama pomagati kada smo krenuli u školu. Znači, imali su barem neko temeljno znanje.

     A kakva je razina znanja sada? Pogledajmo rezultate na internetskim stranicama, pa će nam biti jasno.

S druge strane, opet se pokazalo da nema prolaza bez mukotrpnog učenja. Na sreću, opet počinje biti vrlo jasno da se znanja i prolazi na ispitima ne mogu kupiti novcem, autom ili nečim drugim. Trebamo biti svjesni da je NAŠE ZNANJE, naša osobna iskaznica za budućnost, za ono čime ćemo se baviti u životu. Hoćemo li tu iskaznicu, i pritom mislim na iskaznicu našeg znanja, rado pokazati, ovisi o nama.

Maria Laţchici