Mirko je Radić rođen 17.08.1972. godine u Hrvatskoj i nikada nije ni mislio da će postati diplomat.

     Nakon završetka gimnazije krenuo je s nekim športskim stopama, nadajući se da će završiti Fakultet za Fizičku kulturu, ali ga je na kraju život odnio da završi Političke znanosti. Igrom slučaja zaposlio se u Ministarstvo Vanjskih Pos-lova i tako je započela njegova karijera. U Rumunjsku, u Bukurešt, dolazi početkom ljeta 2005. godine, a po prvi put posjećuje hrvatsku manjinu u Karaš-severinskoj županiji početkom rujna 2005. godine. Nakon sedam godina rada u Ministarstvu Vanjskih Poslova u Rumunjskoj vraća se u svoj rodni kraj. Prijateljstvo i gostoprimstvo koje su mu pružili karaševski Hrvati ostat će mu zauvijek u sjećanju.

     Već sedam godina radite kao tajnik u Ministarstvu Vanjskih Poslova u Rumunjskoj.

     Počeo sam kao tajnik, odnosno kao administrativni ataše, pa onda ataše. Sad sam treći tajnik, a možda, tko zna koje godine, budem nešto više.

     Kakav Vam je bio boravak u Rumunjskoj?

     Za boravak u Rumunjskoj mogu samo reći sve najbolje. Najprije određeni dio prilagodbe na samu zemlju, a kad prođe ta faza moraš se prilagoditi na ljude, jer oni su uvijek različiti karakteri. Svaka nacija ima neke svoje osobitosti, različita je i vjera.

     Da li ima neke velike razlike između Hrvatske i Rumunjske?

     Ne. Možda malo u mentalitetu, u nekim tim stvarima, ali ne, ne bih rekao da je neka velika razlika. Svaki narod, svaka nacija ima svoje prednosti, svoje mane, tako da nećemo generalizirati.

     Kako su Vas primili karaševski Hrvati u Rumunjskoj?

     O tom periodu svoga života, znači između 2005. i kraja rujna 2012., mogu reći da je bio samo jedan dio života koji će ostati u neizbrisanom sjećanju. Mogu reći samo najbolje na gostoprimstvu kojeg su mi pružili karaševski Hrvati i hrvatska manjina koja se nalazi u Karaš-severinskoj županiji. To je jedno iskustvo koje će mi puno značiti u životu. Mislim da sam i ja na neki način vratio to silno gostoprimstvo i dobrostivost ljudi koji ovdje žive. To je jedan veliki vremenski period od sedam godina koji ostavlja veliki trag u mome životu i o kome mogu reći samo najbolje. Taj život, posjete ovom kraju, stvari koje su se događale, projekti, odnosi s ljudima, mogu samo, zapravo, promijeniti čovjeka, jer postoje ljudi koji uzvraćaju dobrotom, željom, motivima itd. Što se tiče mog odlaska, neki drugi će preuzeti obaveze koje sam ja imao, nastavit će i sve će normalno funkcionirati. Ne vjerujem da će se bilo šta promijeniti.

      Vaši odnosi sa Zajedništvom Hrvata?

     Moj odnos sa Zajedništvom Hrvata uvijek je bio na odličnoj razini, ne može biti bolji nego što je. Moguće da je bilo nekih razlika u mišljenjima, ali kako se kaže „sto ljudi, sto čudi“. Uvijek smo našli nekako kompromisno riješenje, najbolje za sve nas i nadam se da će i tako ostati. Nadam se kako sa svojim ponašanjem i vizijama nisam išao u nekakve kontrakcije prema ZHR-u. Mislim da je to bilo na obostrano zadovoljstvo. U zaključku, o našim odnosima mogu reći samo sve najbolje!

Lijepa Vam hvala na razgovoru.

Lina Tincul